“Saznavši za lavovsku borbu mladog Banjalučanina, srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, obezbijedio je da se Peđi doznači 50.000 KM, koliko mu je nedostajalo da plati transplantaciju”, saopšteno je u srijedu, na humanitarnoj večeri za Peđu. I to je lijepa vest.
Istog dana svjedočili smo i manje lijepim vijestima. Dok se hiljade Peđinih vršnjaka, migranata, borilo sa tuberkulozom, vašima, šugom, žeđu… ministar bezbjednosti Dragan Mektić izjavi: “Migrantska kriza može biti riješena za mjesec dana, ali to ne dozvoljavaju tri ili četiri politička lidera, koji su zarobili državu, pa love u mutnom”.
Ove dvije vijesti su itekako povezane. I jedna i druga svjedoče o ljudskoj patnji. I o tome da jesmo solidarni, ali ne baš toliko koliko se hvalimo.
Nećemo sad o “solidarnosti” sa migrantima; bespredmetno je. Ali, kad je Peđa u pitanju, da smo stvarno šampioni humanosti našlo bi se, valjda, u ovolikoj Srpskoj, 25.000 ljudi da se odreknu, recimo, samo jedne kafe ili čokolade, pa poklone bolesnom momku po jedan evro za liječenje. Jer, upravo toliko mu je nedostajalo, kad je u priču, kao spasilac, supermen, uletio Milorad Dodik, koji je, pazite sad, “obezbijedio da se Peđi doznači 50.000 KM”.
Nigdje, dakle, ne stoji da je Dodik dao svoj novac, vjerovatno zato što je “obezbijedio da se doznači” novac iz budžeta, dakle naš novac. U čemu je onda razlika? I ovako i onako novac ide iz džepova građana! Da, ali da smo se odrekli kafica i čokoladica ne bi se, ispod naše donacije, “potpisivao” Milorad Dodik. Da smo ubacivali po dvije marke u kutiju za priloge, to bi bio gest humanosti i solidarnosti; ovako ispada da je to čin carske milosti i to na naš račun.
Podsjećamo, kada je u oktobru 2010. za predsjednika RS prvi put izabran Milorad Dodik, budžet za Kabinet predsjednika je već za narednu godinu skoro udvostručen: povećan je sa 5,9 na 10,9 miliona KM. Polovina tog novca davana je za humanitarne akcije, liječenje dece, ugrožene… Poruka je jasna: Dodik je taj koji daje, pomaže, liječi… Obasipa nas, dakle, carskom milošću.
I Mektićeva izjava je dokaz da živimo, ne u demokratiji 21. vijeka, nego u carevini, u kojoj je doslovno sve: i život, i opstanak, i hrana, i voda… čin carske milosti. Živjeće, liječiti se, jesti, spavati pod krovom i vode piti onaj kome car(evi) to dopuste. I s jedne i s druge strane entitetske granice. I to važi za sve: i za naše, i za njihove, i za migrante i za domaće…
Bilo bi pošteno da Mektić kaže, jasno i glasno, imenom i prezimenom, koja su to trojica “političkih lidera” koji mu ne daju da “riješi migrantsku krizu”. Ili da da ostavku, po komandnoj odgovornosti. Naravno, neće se desiti ni jedno ni drugo. Licemjerje se, na političkoj sceni BiH, podrazumijeva.
Peđa uskoro odlazi na liječenje. Pratiće ga molitve i lijepe želje hiljada građana, koji su mu, možda to i ne znajući, donirali novac za transplantaciju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu