Došli su iz mnogih krajeva tjerani bujicom emocija nalik na zavičajnu riječicu Lubinu gdje su se igrali na putu do škole i natrag, lovili ribu i rakove, gazali rodnim voćnjacima i rascvjetalim pašnjacima, gustim šumarcima.

Janja Tadić je na susret generacije u Turjak doputovala iz Grčke, Stojna Cvijić iz Negotina, Josip Kurtović iz Karlovca, Mihajlo Jokić iz Minhena, Dragutin Borković iz Beča, Živko Subotić iz Ljubljane…

Dočekali su ih nastavnici Vasilije Borković, Stajka Gačević, Milorad Lasića, Stevanija Milošević, Nedeljko Janjić i Drago Kačavenda. Na prozivku osmog “A“, „B“ i „C“ odjeljenja stigli su i bivši učenici koje životni putevi nisu odveli daleko.

Nada Stanišljević i Sava Jokić žive u Trnovcu, Draginja Blagojević u Grbavcima, Stevo Babičić u Gradišci, Živko Šmitran u Kozari, Miroslav Dakić u Jurkovici…

-Mislio sam da nikada neću ostariti a vi, dragi moji učenici, da nikada nećete odrasti. Davno je bila 1978. godina, a meni se čini da je sve bilo skoro, juče, ove jeseni ili minulog septembra, kao novo jutro poslije duge, u bunilu prespavane noći kazao je bivši razrednik osmog “A” Milorad Lasića, nakon što se latio spiska i olovke te započeo prozivku svojih učenika. Svako od njih je imao šta reći o školskim danima, drugaricama i drugovima iz klupe i učionice.

-Veliki je to krug potkozarskih sela odakle su đaci išli u turjačku školu. To su Grbavci, Dragelji, Jazovac, Donja, Srednja i Gornja Jurkovica, Užari, Torlak, Mičije… To je krug od stotinu kilometara, sela su bila puna djece, a Turjak centar. Te 1978. godine školovanje je u jednoj generaciji završilo stotinu učenika – sjeća se Mihajlo Jokić porijeklom iz Trnovca koji više od trideset godina živi u Njemačkoj.

Nastavnici su bili strogi, kaže Jokić, podsjetivši da je njegova majka često zahtijevala od razrednog starješine Vasilija Borkovića, inače nastavnika matematike, da njegovo učenje i vladanje “koriguje” motkom ili kajišem.

-Kaže moja mati, Vasilije, tuci ga gdje god stigneš, ruka ti se pozlatila ako zadaću nije napisao ili lekciju naučio. Ja nemam vremena da ga kontrolišem jer sam stalno na njivi, u štali – ispričao je Mihajlo Jokić, jedan od inicijatora đačkog susreta u Turjaku.

Većina njegovih školskih drugova napunila je 55-godinu, bave se različitim poslovima i svi su, uvjerava nastavnik Vasilije, časni i primjerni u svojim sredinama. Živko Žmitran iz sela Kozara pohvalio se sa petoro unučadi koja žive u ovom selu slavnog imena.

-Čini mi se da sanjam najlepše snove jer me susret sa školskim drugovima i nastavnicima vratio u bezbrižno i srećno djetinjstvo puno maštarija. Sjeo sam u klupu sa školskom drugaricom Stevanijom Adamović, na isto mjesto odakle smo se tužni zbog rastanka sa svojom školom, rasuli po svijetu prije četrdeset godina – priča setno Živko Šmitran, jedan od posljednjih čuvara svoga zavičaja.

Stevi Babičiću iz Grbavaca koji se skućio u Gradiški, poslije školskog zvona koje je označilo ulazak u učionicu, steglo se grlo.

-Sreća i tuga su me istovremeno obuzele. Sjetio sam se umrlih i poginulih drugarica i drugova, koji nisu imali sreću da dočekaju ovaj susret – kazao je Babičić koji je mjesecima tragao za školskim drugovima, njihovim adresama i telefonskim brojevima.

Poslije su svi, uz muziku, igru, pjesmu i punu trpezu, kao na maturskoj večeri, do kasnih sati prebirali po uspomenama i vremenu koje ne neprimjetno, zauvijek prošlo.

Đačke milošte

Nastavnice Stevanija Milošević i Stajka Gačević sjećaju se da su učenici njima donosili milošte, torbe jabuka, dunja, trešnja i drugog voća.

–To je mirisalo, bilo veoma ukusno, a nama drago iz ruku naših učenika koji su to voće pješke nosili po nekoliko kilometara. I sada se, poslije toliko godina, sjećamo ovih lijepih milošta – kazale su nam bivše nastavnice Stevanija i Stajka koje su već dugo u penziji.

 

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu