Danil Medvedev odigrao je meč života, pokazao da je s pravom svjetski broj 2 i raspršio snove srpskog tenisera koji će, uprkos porazu, gotovo sigurno postati igrač sa najviše grend slemova i samim tim najbolji u istoriji.
Velika euforija zbog potencijalnog rekorda, ogroman optimizam, kao i rezultat prethodnog finala u kojem je počistio Rusa sa terena (Australijan open ove godine) zamaglili su realno stanje stvari pred epski okršaj u Njujorku.
Postoje četiri glavna razloga zbog kojih je Novak izgubio od Medvedeva.
1) Umor+godine
Iako Novak važi za jednog od fizički najspremnijih tenisera u istoriji, čovjeka koji je u stanju da igra atomski tenis duže nego što neki ljudi mogu da sede u fotelji, činjenica su neumoljive. Na terenima u Njujorku proveo je skoro šest sati duže od Medvedeva. To je ogromna razlika na turniru koji se igra u tri dobijena seta.
Rijetko kada vidimo da Novaku “ponestane goriva”, pogotovo kada se igra za trofej, ali upravo to se dogodilo u Njujorku, što potvrđuju njegove reči na konferenciji:
– Nisam bio na energetskom nivou kao, recimo, u finalu Rolan Garosa protiv Cicipasa, bio sam spor.
Ne smije se zaboraviti i da je Novak igrao Olimpijske igre, i to i u singlu i u dublu, u uslovima koji su sve samo ne adekvatni za jednog profesionalnog sportistu. Nole jednostavno nije imao vremena da “napuni baterije” kako treba pred najvažniji turnir u karijeri.Ne zaboravimo i to da Novak ima 34 godine, a Danil 25. Uprkos tome što je Nole “superčovek” kada je riječ o izdržljivosti, biologiju još niko nije uspio da prevari, pogotovo kada sa druge strane mreže stoji rival koji je izvanredno fizički pripremljen.
2) Žrijeb
Druga važna stvar je žrijeb. Uz dužno poštovanje Medvedevu, koji je potpuno zasluženo šampion, njegov put do finala u odnosu na Đokovićev izgledao je kao šetnja po parku. Ako krenemo od 1/16 finala, Đoković se susretao sa Nišikorijem (uvijek neugodan teniser sa ogromnim grend-slem iskustvom, koji je u stanju da namuči svakoga), zatim sa mladim Bruksbijem (supertalentovani Amerikanac koji je imao enormnu podršku), potom sa Beretinijem (čovekom koji će kad-tad osvojiti prvi grend-slem i trenutno možda jednim od tri najneugodnija igrača na Turu) i olimpijskim šampionom Zverevim (momkom koji je raspršio Noletov san o zlatnom slemu i igraču koji je trenutno možda u najboljoj formi na svetu).
Sa druge strane, Medvedev se susretao sa Dominikom Kepferom (50. igrač na svijetu), Pablom Anduharom-Alborm (35-godišnjim Špancem koji je 94. igrač svijeta), Denom Evansom (24. igračem planete, koji je bio najveći izazov), a u polufinalu ga je sačekao Botik Van de Zandšlup, 62. igrač svijeta i najveće iznenađenje. Dovoljno da Danil uđe u finale sa preko potrebnom zalihom energije, a da Nole borbu za istorijski rekord dočeka poprilično iscrpljen.
3) Luda i hrabra taktika kao faktor iznenađenja
Da li ste vidjeli da neko u finalu Ju-Es opena, u borbi za prvi grend slem, protiv najboljeg tenisera, odluči da toliko rizikuje i servira punom snagom, čak i na drugi servis? Ni mi. Medvedev je servirao kao iz praćke, hrabro išao na rizik i – uspio. Nije lako čak ni najboljem riterneru u istoriji, što Novak nesumnjivo jeste, da se brani od pravih bombi koje konstantno dolaze s druge strane mreže, jer vremena za “predah” i kontranapad, što drugi servis protivnika obično jeste, nije bilo. Ovakva taktika samo pokazuje koliko je Novak natjerao i one najkvalitetnije rivale na najluđe moguće ideje kako bi ga savladali.
4) Preveliki pritisak
Svi mi smo tokom prethodnih 15-ak godina bili svedoci stvaranju sportske legende u vidu mentalno najjačeg tenisera u istoriji. Novak to svakako jeste, a ovaj poraz tu činjenicu promeniti neće. Ipak, i Đoković je samo čovek, iako ponekad na terenu ne djeluje tako. Enorman pritisak sa svih strana, priče prvo o zlatnom, a potom i kalendarskom slemu, jednostavno su se poput lavine obrušavale na njega još od trijumfa u finalu Vimbldona. Mjesecima ste na svim medijima, domaćim i stranim, kao i na sijaset društvenih mreža mogli da vidite mali milion tekstova i analiza o Novakovom potencijalnom uspjehu. Oglašavali su se svi, od trenera, bivših velikana, aktivnih igrača pa sve do političara, kritičara i radnika na trafici. Koliko god neko bio jak, takav pritisak nije lako, a bogami nije ni ljudski, izdržati bez problema. Novakove suze pred kraj meča to najbolje dokazuju – nije robot, koliko god ga pojedinci smatrali mašinom.
Novak je uspio da izdrži više nego što bi bilo koji drugi igrač na Turu uspeo, u to smo sigurni. Dva polufinala na Olimpijskim igrama i finale na Ju-Es openu, uz konstantne šapate sa strane koji su poput pokvarene ploče ponavljali reč “rekord”, pa malo li je? Za nas, razmažene fanove, jeste malo. Za Novaka Đokovića, najboljeg tenisera u istoriji? I za njega je malo.
Ali za sve ostale?
To je i previše.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu