Kultura

“ČOVJEK JE USAMLJEN U OVOM MRAVINJAKU” Ranko Pavlović o djelu „Pečat nad ponorom“

Ne samo da nemamo vremena za druge, nego često ni za sebe.

“ČOVJEK JE USAMLJEN U OVOM MRAVINJAKU” Ranko Pavlović o djelu „Pečat nad ponorom“
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Otud i ta otuđenost, kakve nema u ruralnim sredinama, a na sve pustijem selu, nažalost, starijim osobama, koje izvijaju vratove ne bi li ugledale makar nekoga ko im dolazi, najčešće su društvo mačke, psi, kokoške, rjeđe ovce ili krava.

Ovako o današnjici za Srpskainfo govori književnik Ranko Pavlović, čiji je “Pečat nad ponorom” nedavno ugledao svjetlo dana. Među ove korice uvrstio je više od sto kratkih priča koje govore o čovjeku u ovom vremenu, o njegovoj otuđenosti, o stalnom razmišljanju o smislu postojanja i o svijetu koji je prema pojedincu sve nehumaniji.

Zašto kratka priča? Objavili ste više desetina zbirki pjesama, pripovjedaka, romana, eseja, dramskih tekstova, za odrasle i za djecu. Kako se u toj raznovrsnosti našlo mjesta i za ovu kratku formu?

Kratka priča je sve popularnija i u svijetu i kod nas. Nekada se čitala poezija. U parku, autobusu, vozu, svugdje. Danas je poezija nešto složenija, traži potpuniju koncentraciju čitaoca, pa se uglavnom čita u osami. A ljudi dosta vremena provedu vozeći se na posao i s posla, naročito u velim gradovima, i pri tome žele da čitaju. Na poeziju se ne mogu skoncentrisati, roman ili dužu pripovjetku nerado čitaju „na parče“, pa se sve više okreću kratkoj priči, naročito onoj koja u dvadesetak, tridesetak redaka sadrži zanimljivu fabulu, s mjerom korištene opise, ovlašno oslikane likove i situacije. Eto, to su izazovi koji su me privukli ovoj formi. Zbirka „Pečat nad ponorom“, četvrta je moja knjiga kratkih priča, prije nje objavio sam „Bio jednom jedan“, „Karenjina i Vronski u zadimljenoj krčmi“ i „Majstori i majstorije“.

Recite nam više o Vašoj knjizi, da li su priče koje je čine nastajale duži vremenski period pa ste ih sada sabrali u jedno djelo?

Uvijek nastojim da među korice jedne knjige uvrstim tematski srodne pjesme ili priče. Priče u ovoj zbirci nastajale su uglavom u posljednje dvije godine, ali ima i onih koje su napisane mnogo ranije, ali se motivski i tematski nisu uklapale u prethodne knjige. Uvijek uporedo radim na više knjiga, pa je tako i ova nastajala uporedo s već objavljenim ili onima koje će idućih godina pred čitaoce.

Priče većinom govore o čovjekovoj usamljenosti i otuđenosti. Šta Vas je inspirisalo da pišete o tome? Smatrate li da je čovjek danas usamljeniji nego ranije?

Usamljenost i otuđenost, naročito u većim ljudskim zajednicama, u velegradima, glavna je karakteristika savremenog svijeta. Dok se čovjek plaši da ga to silno mnoštvo ne pregazi na ulici, on se, u tom ljudskom mravinjaku, osjeća vrlo usamljenim. Ne samo da nemamo vremena za druge, nego često ni za sebe, pa otud i ta otuđenost, kakve nema u ruralnim sredinama, ali na sve pustijem selu, nažalost, starijim osobama, koje izvijaju vratove ne bi li ugledale makar nekoga ko im dolazi, najčešće su društvo mačke, psi, kokoške, rjeđe ovca ili krava. To jeste bitan sociološki i psihološki fenomen, ali i izazovan motiv za stvaranje književnog djela. Vidite šta nam je uradila korona, zar praktično svi na Planeti ne osjećamo koliko smo usamljeni?

Mnoge svjetske i domaće pisce uvrstili ste u svoje priče, recite nam više o tome?

Često sa piscima koje volim razgovaram vraćajući se njihovim djelima. Pišući kratke priče o njima, držao sam se nekih stvarnih činjenica, pa sam te biografske ili bibliografske podatke, provlačeći ih često kroz prizmu fikcije, dovodio u kontekst sadašnje stvarnosti. Naravno, trudio sam se da u sve utkam zanimljivu priču, koju će čitalac zapamtiti i možda nekome i prepričati. Takođe sam nastojao da u pričama stvorim takvu atmosferu da i čitalac može popričati, recimo, sa Dučićem, Tvenom, Sartrom, Pavićem, Prustom, Čehovom, Ahmatovm, Gogoljem, Kalvinom, Vajldom, našim Đurom Damjanovićem, kao što je u mojim ranijim knjigama mogao naći sagovornike u, na primjer, Kočiću i Ćopiću i njihovim literarnim junacima.

Gdje će se održati naredne promocije Vaše nove knjige?

To ne zavisi od mene, nego od korone. Ako se ona pošast povuče, uvjeren sam da će biti promocija, možda i onakvih kakve je moja nedavno objavljena zbirka “Vinski soneti” doživjela u više krajiških mjesta, Novom Sadu i Beogradu.

Teška situacija za izdavaštvo

Izdavaštvo je uvijek bilo u teškoj situaciji, naročito finansijskoj, a pandemija je dokračila ono što je ovoj djelatnosti učinila društvena nebriga za knjigu. U trenutnim uslovima ne samo da nema dovoljno novca za objavljivanje novih djela, nego su smanjene i mogućnosti za prodaju knjige. Ostaje kao jedina mogućnost promotivna aktivnost, ali kako je uspostaviti kad su ograničene mogućnosti okupljanja. Preostaju, dakle, mediji kao najprihvatljiviji oblik predstavljanja i popularisanja novih izdanja, ali oni, čast izuzecima, veću pažnju posvećuju izdanjima kojekakvih starleta, nego istinskoj literaturi. Srećom, u objavljivanju ove moje knjige udružila su se tri izdavača – “Štampar Makarije” iz Beograda, “Hercegovina izdavaštvo” iz Trebinja i “Obodsko slovo” iz Podgorice. Urednik Radomir Uljarević, jednako predan i poeziji i izdavaštvu, potrudio se da se knjiga, gotovo “napadno”, popularizuje na televiziji, radiju i u novinama da se, uz list “Dan” prodaje i na kioscima u Crnoj Gori.