A roditelji ponizno ćute na ovo “nabijanje” krivice, upiranje prstom u njih kako oni, eto, manje brinu o zdravlju vlastitog djeteta od prosvjetnog radnika ili političara.
Šta bi mogli i reći u svoju odbranu kada otac radi kao konobar ili šofer u autobusu, a majka je trgovac, službenica u državnim institucijama ili medicinska sestra. Rade, dakle, na mjestima čiji se poslodavci takođe kunu da poštuju sve epidemiološke mjere. Toliko je na njihovim radnim mjestima sterilizovano da se može jesti s poda.
S druge strane, bombarduju nas saopštenjima kako MUP i Komunalna policija danima nikog ne zatiču u kršenju mjera kućne izolacije, dok zaraženi slobodno odlaze u trgovine, plašeći se valjda da neće “potrošiti” količinu koraka dodijeljenu im rođenjem. Mada, ima i onih koji su “primorani” na odlazak na posao, da odboluju na nogama, jer nemaju nikakav drugi izvor prihoda, niti ušteđevinu za crne dane.
Med i mlijeko teku Srpskom, a i Bosnom. Sudeći prema saopštenjima, konferencijama za medije, gnjavnicima u udarnom terminu.
Pa, kako smo onda došli u situaciju da, prije dva dana, budemo u svjetskom vrhu po broju smrtnih slučajeva?
Tog četvrtka, 5. novembra 2020, u BiH je, podsjetiću, preminulo 44 ljudi, a u Meksiku 635. Ništa strašno, rekli bi vladajući. Navikli su oni da ne zagrebu nimalo ispod površine kada barataju brojevima. Međutim, ako odemo korak dalje, vidimo da Meksiko ima 40 puta više stanovnika od nas. To znači da je naših 44 mrtvih proporcionalno meksičkim 1.739. Tog crnog četvrtka tri puta gore je, dakle, bilo kod nas nego u Meksiku, Austriji, Holandiji, Slovačkoj, Ukrajini, Iranu, šest puta opasnije nego u Rusiji, duplo više nego u “desetkovanoj” Italiji i Rumuniji, u leđa nam gledaju Britanci, Francuzi i Španci, odakle su nam do juče stizale zapanjujuće slike…
Jedna od rijetkih država koja nas “šije” je Belgija, ali u njoj ne tvrde da je sve pod kontrolom, već preduzimaju ozbiljne, bolne mjere kako bi se ublažila katastrofa i zaštitilo stanovništvo.
Kada je izgledalo da ne može biti gore, dan kasnije je u mrtvačnicu poslato 57 osoba (uključujući i Brčko)!
Nešto bolje stojimo ako se gleda broj umrlih na milion stanovnika, gdje smo, sa 428 preminulih od korona virusa, na ipak zavidnoj 23. poziciji u svijetu. Ako bismo gledali samo Srpsku, kako to “reprezentativci” vole da rade u mnogim oblastima, sa 487 pokopanih bismo zakucali na Top 20 listu.
Ove brojke me posljednjih nedjelja, kad god čujem “Situacija je pod kontrolom”, bilo da je riječ o koroni, budžetu ili prijetnji od poplava, neodoljivo podsjete na legendarno “Ne brinite, puška je zakočena”!
Užasno je što smo i u ovoj “disciplini” stigli u sami svjetski vrh. Da bi u nečemu bio najbolji, moraš da uložiš mnogo truda. Razlika je samo u tome što ovdje nismo prolili ni kap znoja; ostvarili smo maksimalne rezultate uz minimalne napore. Savršeni sociološki perpetuum mobile, za koji nam, da je božje pravde, ne gine Nobelova nagrada.
Da smo imalo odgovorni ne bi nam autobusi bili prljavi i puni paučine, ne bi nam političari, direktori, službenici skrivali da su hodajuća prijetnja samo zato što još ovih desetak dana moraju dati maksimalan doprinos partiji, ne bismo odlazili na slavu “pozitivnima” kako se ne bi zamjerili nekome ko nam inače u životu ne znači mnogo, ali se zato uvijek kod njih prežderemo i obločemo kao stoka, ne bi nam poljubac mrtvaca bio važniji od zagrljaja voljene osobe, ne bismo se ponašali kao da je sramota ako “zakačimo” koronu, ne bi nam zdravstveni sistem bio na ivici kolapsa, ne bismo došli pred izbor hoće li neko biti testiran ili liječen ili ne.
Zaigrala je mečka i u našoj kući. Stravična svjedočenja iz drugih država nisu bile dovoljna opomena ni nama, zauzetim brigom hoće li ponovo biti dovoljno toalet papira u trgovinama, ni narodnim tribunima, okupiranim razmišljanjem kako da i u vrijeme krize još malo profitiraju. U svojoj uskogrudosti nisu shvatili da im i vakcine protiv sezonskog gripa, baš kao i maske, mogu donijeti malo bogatstvo, ali da su one najefikasnije samo ako se vakcinacija sprovede prije početka sezone virusa (kraj septembra, početak oktobra). Sablazan od korone, uz dobru kampanju, mogao je natjerati u redove i one koji se do sada nikada nisu ni zakašljali tokom jeseni i zime.
Preventivne mjere u nastalom epidemiološkom haosu, čije smo kolateralne žrtve, samo su dokaz da vlastodršci više ne znaju gdje udaraju. Zatvaranje škola, pa njihovo još brže otvaranje, opravdano ili ne u oba slučaja, naređeno je samo da bi nam, po ko zna koji put, pokazali da im se, jednostavno, tako može.
U takvim okolnostima, kada svaki izgubljeni sat u borbi protiv korone znači smrt dva čovjeka, donose se navrat-nanos preporuke, koje niko ne umije detaljno da obrazloži. Tada se može desiti da biciklisti nose maske, a prolaznici im se smiju, da nas političari svih fela, tobože zabrinuti za našu sudbinu, preklinju da budemo odgovorni, a sami se ponašaju kao pijani bogataši.
Očajni, bezvoljni, izmanipulisani, optuženi da smo sami krivi ako se razbolimo, samodestruktivni, ubijeni u pojam, ne čudi što (ne)svjesno klizimo u neodgovornost i što se prepuštamo da nas takve plima nosi. Zaboravljamo, međutim, da čovjek nije rođen da ima gospodara, već da je sam krojač vlastite sudbine.
Nastavimo li sa zabijanjem glave u pijesak strahujem da nam se više neće ni isplatiti da izlazimo iz groba. Jedino što će nam preostati je “nada” da će se neko usuditi da cjeliva i naše hladno, ukočeno tijelo, kako bi se još jače zavrtilo kolo smrti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu