Istovremeno u toku je potraga za još dvojicom saučesnika koji su učestvovali u razbojništvu koje je ili ipak nije, obrukalo policiju.
Istovremeno, još se utvrđuje i identitet policajaca koji su prije tačno dvije godine, na gotovo identičnom mjestu opljačkali migranta.
Da nije jadno i tužno, bilo bi smiješno.
U nekoj normalnoj zemlji ovo bi možda bio i prvorazredni skandal zbog kojeg bi policijski šefovi, ako ni zbog čega drugog, onda barem iz savjesti, podnosili ostavke, ali u BiH, a posebno Republici Srpskoj ovo je sasvim normalna pojava.
Nakon policajaca koji su dilovali drogu, zelenašili, ucjenjivali, iznuđivali iskaze, premlaćivali uhapšene, pljačkali na auto-putu, na red su došle i njihove kolege „prašinari“. Niko od policijskih šefova naravno nikada nije podnosio ostavke, već je ovakve situacije iskorištavao za napredovanje u karijeri uz objašnjenje kako se radilo o čišćenju vlastitih redova.
Odavno je policijska uniforma uprljana kriminalom, ali nijedna izgleda nije toliko kao ova koju nose policajci u Banjaluci.
Biti pošten policajac u Banjaluci sa druge strane, zahtijeva očigledno mnogo truda i odricanja i takvima treba odati posebno priznanje.
Međutim, ono što je endemično za ove krajeve i što bi svakako trebali patentirati, jeste ćutanje institucija kada se prijave kriminalne radnje policijskih službenika.
Istovremeno, mediji su svakodnevno zatrpani saopštenjima o zaplijenjenim gramima marihuane koji se broje na prste jedne ruke, pa čak i džointima, dok se prijave o kriminalnim radnjama policajaca „štekaju“ danima.
Ne samo da se prećutkuju informacije o hapšenju policijskih službenika, dok naravno, ne bude zadnji tajming, već se ignorišu i novinarska pitanja na ove i slične teme.
Naravno da svemu kumuje loša organizacija, a posebno katastrofalan način školovanja policijskih službenika, ali o tome nekom drugom prilikom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu