Sva trojica su odavno zagazili u takozvanu treću životnu dob ali, prema zanosu kojim govore o mladosti, životu u selu, naročito davno ugašenom fudbalskom klubu, moglo bi se zaključiti da u njima još postoji energija mladalačkih dana.
Sveto Subotić, bivši fudbaler Vrbaške i Čatrnje plus Dobanovaca u Sremu i ostalih klubova, odrastao je u Domu ratne siročadi „Lepa Radić“ u Gradiški, gdje su mu vršnjaci odredili nadimak Fejzo. Tu je i zavolio fudbal.
Pero Macura je povratnik iz Slovenije, gdje je zaradio penziju a Milenko Vranić poljoprivrednik, privržen zemlji, brazdi i oranju. Uz piće, njih trojica zasjeli su na starim drvenim klupama. Glasno se oslovljavaju i dovikuju, kao da su, minimalno stotinjak metara a ne pod istom krošnjom, pričaju o zajedničkoj temi, o fudbalu i još koječemu.
– Nekada smo sa nestrpljenjem čekali subotu i nedjelju, da zaigramo utakmicu u selu. Motiv za fudbal bio je djevojački osmjeh, podrška, pohvala… Lomili smo se, ginuli za pobjedu. Veliki rivali bili su Čatrnja, koju je predvodio Ivica Bajcer, i Vrbaška. FK „Sloga“ iz Podgradaca bila je najjača ali ni mi, iz manjih sela, nismo se predavali – energično Sveto opisuje zanos koji ga je nekada nosio, počev od Doma ratne siročadi i djece bez roditelja, gdje je naučio prve životne i fudbalske korake.
– Igrao sam na svim pozicijama, od golmana do špica ili centarfora. Pamtim utakmicu Vrbaške, za koju sam branio, i Grbavaca, na njihovom terenu. Mi smo vodili sa 1:0 a oni htjeli po svaku cijenu da pobijede. Pribjegli su lukavstvu, poslali nekoliko lijepih djevojaka iza moga gola, da mi namiguju i da me zagovaraju, sviraju na neke travke i šalju mi poljupce – priča Sveto dok ga druga dvojica, pažljivo ali sumnjičavo slušaju.
– Ako ja lažem, imam fotografije kod kuće, pa da vidite, koja sam i kakva momčina bio, ljepotan. I te cure, iza gola, su uporno moju pažnju odvraćale od fudbala, od utakmice. U momentu sam ih pogledao i, eto ti problema, Grbavčani dadoše gol. Poslije, cure su pobjegle a mi se pokunjeni vratili u Vrbašku. Tako je bilo – utvrđuje Sveto Subotić, pazar iz fudbalske prošlosti. Pričao je i kako su traktorima putovali na utrakmice, i da je najčešće igrao bosonog i da je igralište u Vrbaškoj, na veliku sramotu, davno zapušteno.
– Mi, starci bi rado napravili novo igralište, nismo bez para kao nekada, ali, da izvineš, nema ko praviti igrače, nema djece u selu. Zato fudbal odumire. Ipred zadruge priča se o bijedi i žalosti. Svako ima svoje probleme, to je naša muka. Neko ima penziju, mnogi nemaju i o nesretluku tavrljaju – uporno Sveto obrazlaže i razvlači svoju fudbalsku teoriju.
– Od kada su zapustili igralište, porušili svlačionice i posjekli golove, i moja volja za fudbalom je prestala. Bila je tu i struja, prikopčana, a sada nema ni žica ni stubova. Ako bi neko pokrenuo inicijativu, mi bi se uključili i to podržali – predlaže Pero Macura, povratnik iz Slovenije.
Problem su podjele u selu, nastavlja Macura, preuzimajući inicijativu od Svete Subotića, raščlanjivanje na Donju i Gornju Vrbašku. Umjesto da jedni drugima pomažu, oni prkose i ometaju. Ovi iz donjeg kraja, sabotiraju gornjane, a iz gornjeg sapliću one iz donjeg. Seoska posla, šta da ti pričam. Nekada je Vrbaška bila veliko i ugledno selo a od kada se svako podijelio, kao bivša država, tu više nema sreće i ni pameti.
– Ja sam prije 40 godina odavde otišao u Sloveniju. Smatrao sam da će biti bolje kada se vratim, kad ono, eto ti vraga, još gore nego prije. Da sam bio pametan i da sam razmišljao na vrijeme, ne bih se ni vratio – revoltiran je Pero Macura.
Najviše utakmica, vraća nas Sveto u šezdesete, odigrao sam bosonog a poslije utakmice sam se obuvao. Ako bih igrao u obući, onda bih kući morao bos, tako je bilo. Čuvali smo obuću a derali tabane. Noge se oporave, rane zarastu a poderani opanci ili teniske, ne mogu se popraviti ili zakrpiti, tako lako i jednostavno. Milenko Vranić ne priča mnogo, više sluša drugu dvojicu, samo na momente podjećajući na važne momente i šaljivu priču.
– Istina je da smo mi u Vrbaškoj imali dobrih igrača. Eto, među njima je i Rade Vidović koji se vratio iz Australije da bi igrao za Vrbašku. Čast Radi, ali ja sam bio bolji, to će vam svako reći – ubacuje se Vranić u dinamičnu priču, koju pojačava ledeno pivo a glavni akteri uvode nove teme. Za Svetu je, u ovakvim prilikama nezamislivo izostaviti Dom „Lepa Radić“.
– Prvi televizor u Domu „Lepa Radić“, bila je donacija fabrike „Rudi Čajavec“, na kojem smo gledali utakmice. Ja sam navijač „Crvene zvezde“. Volio sma Šekularca, on je bio idol naš domaca. Televizor su domari zaključavali, nije mogao svako da pali i gasi, kada mu se prohtije. Televizor je bio u kutiji, sa katancem – prisjeća se Sveto Subotić, kojeg su u domu znali po nadimku Fejzo a poslije, u selu, kada je psotao fudbaler, prozvali su ga Štraus iz Vrbaške, po uzoru na Ivicu Osima, Štrausa sa Grbavice.
– Bio sam veliki žongler, kao u cirkusu. Niko mi nije mogao oduzeti loptu. Uz to sam bio brz. Na stadionu „Kozare“, 1961. godine, bio sam treći u trcio na tri hiljade metara – podsjeća Sveto Subotić na svoje sportske predispozicije i dokazanu fudbalsku vještinu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu