Svijet

"VJERUJTE INSTINKTIMA" Ljekari govorili majci da je BEBA ZDRAVA, a onda se DESIO ŠOK

Povjerenje, to je riječ na koju se svodi moj život, i temelj na kome gradim odnos sa svojim djetetom. Imam puno povjerenje u svoje dijete i svog muža. Moja majka nikad nije bila osoba kojoj se može vjerovati. Imala je mnogo zavisnosti i živjela je život pun laži. Jednog dana, rekla mi je da možda bolujem od nečeg po imenu bolest krhkih kostiju. Kroz djetinjstvo sam par puta lomila kosti, ali mislila sam da to nije ništa vrijedno posebne pažnje. Moja majka, inače, nije više u mom životu. Bila je previše toksična i riješila sam da je odstranim, počinje svoju ispovijest majke malene Atine Bruk Grejs.

"VJERUJTE INSTINKTIMA" Ljekari govorili majci da je BEBA ZDRAVA, a onda se DESIO ŠOK
FOTO: ATHENABCAGLE/ INSTAGRAM

Onda je osvanuo drugi oktobar jedne godine. Bio je sasvim običan i spremala sam se za posao. Menstruacija mi je malo kasnila, ali to nije bilo ništa neuobičajeno za mene. Međutim, u isto vrijeme očajnički sam bila gladna i bilo mi je muka, što je bila novost. Zato sam riješila da kupim test za trudnoću. Nije ni isteklo vrijeme predviđeno za čekanje, a već su se pokazale dvije plave linije. Moj tadašnji dečko a sadašnji muž je i dalje spavao, pa sam otišla na posao jedva suzdržavajući uzbuđenje. Izašla sam ranije sa posla i rekla njegovom bratu, kako bismo smislili kako da kažemo mom dečku. Na kraju, kupili smo malu plastičnu bundevu, na njoj sam napisala “Stižem 2020” i ubacila zrno graška. Moj muž je bio presrećan – kaže ova majka.

Prvi ultrazvuk bio je najlepši prizor koji je ikada vidjela.

– Tada je beba već imala oko osam nedjelja i bila je savršeno zdrava. Od trenutka kada sam uradila test osećjala sam da je djevojčica, i tako je i bilo. Imali smo i spremno ime – Atina Bruk Grejs. Željela sam da nosi ime jake žene i ratnice, kao da sam slutila šta sledi.

Trudnoća je bila teška, stalno mi je bilo muka a kada sam ušla u drugo tromesečje, počeo je pakao. Kad god bih nešto pojela, bila bih u tolikim bolovima da sam mislila da ću se onesvijestiti. Na kraju se ispostavilo da imam kamen u žučnoj kesi. Odstranili su mi žučnu kesu u februaru, a poslije toga trudnoća je nastavila da teče glatko, osim teškog porođaja.

Rodila sam zdravu bebu i počeo je naš zajednički život. Nije volelja da bude mnogo na meni, pa je nisam tjerala na to. Znam da će se mnogi roditelji uznemiriti kad ovo kažem, ali mnogo je spavala ,i po 12 sati u komadu, a ja je za to vrijeme nisam dirala. Primijetila sam da otkad se rodila ima plave beonjače, ali ljekari su mi rekli da će se to povući. Tada još nisam znala da ću morati da se mnogo zauzimam za svoju kćerku i da tjeram ljekare da slušaju šta im govorim.

Naravno, napomenula sam ljekarima da imam Osteogenesis imperfecta, ali su mu rekli da vjerovatno nema razloga da brinem, kao i da nema testova za to. Budući da se radi o zaista rijetkoj bolesti, i sama sam se nadala i vjerovala da moja djevojčica ne pati od toga.

Kada je Atina napunila šest mjeseci, majka je tražila od ljekara da provjere da li boluje od toga, pa su je uputili na kliniku u Birmingemu koji je na dva sata vožnje od njihove kuće

– Imali smo probleme sa finansijama i u to vrijeme morali da se preselimo kod muževljevih roditelja, pa u tom trenutku nismo mogli da priuštimo pregled. Došao je i 23. decembar, kada se sve promijenilo. Bila je u njihalici koju je obožavala. Ljuljala se, a onda sam čula da je nešto puklo i njen vrisak. Odmah sam dotrčala i detaljno je pregledala. Nije imala modrice niti otoke, i brzo se smirila. Sljedećeg dana, bilo je Badnje veče, sve je djelovalo u redu, osim što je jednu nogu izbjegavala da koristi. Njen ljekar nije radio, a mislila sam da stvar nije toliko urgentna da je vodim na Hitnu pomoć. Odlučili smo da je kod ljekara vodimo dan nakon Božića, i tako je i bilo. Ljekar nije baš želio da je vodimo na rendgen, ali insistirala sam na tome. Ispostavilo se da joj je članak slomljen. I dalje se osiećam krivo što smo toliko čekali da je vodimo kod ljekara.

Šestog januara konačno smo bili u prilici da je vodimo na genetsko testiranje. Rečeno nam je da rezultate dobijamo kroz par nedjelja. Kad se testiranje završilo, rješili smo da malo prošetamo Birmingemom, a onda mi je zazvonio telefon i uslijedio je poziv koji nijedan roditelj ne želi. Rekli su mi da postoje pozitivni znaci za Osteogenesis imperfecta, kao i da joj je slomljena noga na još jednom mjestu. Bila sam zbunjena i bijesna. Zvali su nas da se vratimo kako bi ljekar porazgovarao sa nama, a ja sam u glavi već bila spremna na najgori scenario. Da li ću izgubiti kćerku? Znam da su česti slučajevi da roditelji dkece sa Osteogenesis imperfecta budu optuženi za zlostavljanje dkece i da ih razdvoje, a dokazivanje da nije u pitanju zlostavljanje već bolest umije da potraje jako dugo.

Ljekar je, ispostavilo se, pomislio upravo na to. Pitao nas je kako je došlo do loma, kako smo se pobrinuli za dihete i detaljno je pregledao. Znala sam šta mu je u glavi i srce mi se slomilo jer sam se plašila da će me optužiti za zlostavljanje. Na kraju, rekao nam je da ima i frakturu chevanice i da će vjerovatno alarmirati socijalnu službu. Uporno sam se branila i objašnjavala mu da to nisu posljedice zlostavljanja i da to nije prava povreda, već simptom njene bolesti. Na kraju, odustao je od kontaktiranja službe.

View this post on Instagram

Cuddled up trying to keep warm.

A post shared by Athena Cagle (@athenabcagle) on

Seli smo u kola i krenuli kući. Muž i ja smo bili utučeni – naša kćerka imala je slomljenu i drugu nogu, a mi smo je podsticali da se oslanja na nju. Kako da ne pomislimo da smo grozni roditelji? Morali smo da ubjeđujemo jedno drugo da nismo uradili ništa loše. Međutim, ja sam imala dodatni osjećaj krivice jer je moja genetika kriva što naša djevojčica ima krhke kosti. Indirektno, ja sam je povrijedila. I dalje imam osjećaj krivice zbog toga. Našli smo specijalistu i krenuli smo sa pregledima. Tek tada shvatila sam da moram da insistiram da ljekari obrate više pažnje na moje dijete i da je ipak ja kao majka najbolje poznajem. Atina je jaka, i iako je pred nama težak, naporan put, znam da će se iščupati jer je jaka.

Ono što svima mogu da posavjetujem je da vjeruju sebi i svojim roditeljskim instinktima. Ljekari nisu bogovi i nisu sveznajući, a posao nas, pacijenata, je da insistiramo na tome da nas ozbiljno shvate.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije