Rekao je ovo direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, Dejan Lučka, govoreći o ispadima, greškama, uvredama i gafovima javnih ličnosti, posebno političara, koji često prolaze nekažnjeno, a nekada čak i nezapažano.
Svi smo bar jednom bili u prilici da primjetimo greške i neprimjereno ponašanje političara, kao i ostalih funkcionera, ali i da svjedočimo traženju sankcija koje često izostanu.
Kada je banjalučki odbornik Marinko Umičević uvrijedio trudnice, reakcije, osude i izvinjenja došla su tek nakon što su mediji „pod lupu“ stavili njegove izjave, a slično je bilo i s aferom „Potkivanje“ u VSTS. Sankcija nije bilo, a prvi potezi došli su tek nakon pritisaka medija i javnosti. Javnost je osudila i nekoliko izjava ministra bezbjednosti Dragana Mektića, iako njegova partija često nije reagovala na pojedine izjave. Ovi primjeri svakako nisu usamljeni.
Prijava
I sve češće uvrde u Narodnoj skupštini Republike Srpske prošle bi potpuno nezapaženo da se pita većina narodnih poslanika, koji ne reaguju čak ni kada oni sami budu predmet uvrede.
Da institucije nekada „popuste pod pritiskom“ pokazali su i neki primjeri u slučaju ubistva Davida Dragičevića, kao i mnogi primjeri grešaka u pravosuđu.
Svakodnevno smo svjedoci brojnih saopštenja i izjava u kojima se navodi kako se „traži smjena direktora“, „traži sankcija za poslanika“, „traži reakcija nadležnih“ i slično, pa se nameće pitanje zašto se sankcije ne podrazumijevaju, već moraju da se zahtijevaju.
Prvo pitanje je da li to što javna ličnost ili političar uradi nadležni organi treba da ispituju po službenoj dužnosti ili je zakonski potrebno da neko podnese neku vrstu prijave. Od nadležnih organa ne možemo očekivati da budu sveznajući, pogotovo za poteze koje je potrebno prijaviti – objasnio je Lučka.
Revanšizam
Dodaje da do velikog problema dolazimo kada organi ona djela koja su dužni procesuirati po službenoj dužnosti stavljaju sa strane, ne ispitujući ih uopšte.
– Identična je situacija i ukoliko organi ne reaguju na pritužbe od strane NVO sektora ili medija na određene radnje, a zakonski su dužni to da urade. Kada organi ne reaguju, a trebalo je da reaguju, opravdano se postavlja pitanje zašto je to tako. Odgovor je višeslojan, ali jedan od glavnih činilaca je svakako strah. Veliki problem u našem društvu je postao strah od revanšizma i osvete – objasnio je on.
Naglašava da službenici često ne smiju da pokrenu postupke protiv političara i javnih ličnosti bojeći se za svoju poziciju i moguću represiju prema njima i njima bliskim ljudima.
– Nekada i dobiju instrukcije „odozgo” da ništa ne rade u određenim slučajevima, ali je, novinarski rečeno, „autocenzura” zbog straha prisutnija. Tu su, pored straha, svakako i prijateljstva, partijske, kumovske i „burazerske” veze u kojima neće svoj na svoga da udari, pa se postupci i ne pokreću dok se, usljed pritiska, ne „dotjera cara do duvara“ – objašnjava Lučka.
Naglašava da u komplotu određenih političkih snaga, interesnih grupa i štucave primjene prava, nema pristiska i prijava od strane medija i udruženja, rijetko šta bi se i kažnjavalo, a preko određenih izjava i poteza bi se samo prelazilo.
Bezakonje
Pored toga, imamo i problem sa građanima koji često ne žele da reaguju, smatra politička analitičarka Ivana Marić.
– Kod nas jeste problem što ljudi ne reaguju, a idealan primjer smo imali u NSRS. Narodni poslanik je kao opravdanje za uvrede naveo da su drugi vrijeđali i njihove poslanike ali oni nisu reagovali. Time on kao da nameće da svi trebamo da trpimo uvrede i da ne treba na to da reagujemo, te da se taj niz nastavi – rekla je Marićeva.
Naglašava da su brojne uvrede i propusti posebno neprimjereni za parlamente, jer su u pitanju posalnici koji treba da služe kao primjer građanima.
– Ako mi u zakonodavnom tijelu tolerišemo uvrede i verbalno nasilje, onda možemo i u ostalim sferama života. Bojim se da bi to sve, bez reakcija javnosti, dovelo do velikog bezakonja i pitanje je kada bi to sve prešlo u fizičko nasilje – zaključila je ona.
Atmosfera straha
Lučka objašnjava da bi institucije bile revnosne u primjeni prava one moraju postati mnogo nezavisnije od uticaja od strane stranaka, političara i „viđenijih” lica, a službenici zaštićeniji od napada istih. Mora se rastjerati ta „atmosfera straha”, u kojoj su neki praktično nedodirljivi.
– Možda i najznačajnija kazna bahatim političarima treba se izreći na izborima, od strane građana, koji bi trebalo da svojim glasanjem zapečate političke karijere ljudi bez manira i skrupula, koji ne mare za zakone. Međutim, za tako nešto potrebno je imati svjesne i savijesne građane, koji žele da se oslobode okova straha, a takvih je mali broj kod nas – objasnio je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu