Kolumne

Dan grada, gosti i dadilje

Najbolje se ponašamo dok su gosti tu i, naravno, obučeni smo u svoje najbolje odijelo. Ta rečenica najbolje opisuje obilježavanje Dana grada Banjaluka.

Dan grada, gosti i dadilje
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Oči javnosti su tog 22. aprila bile uprte u grad na Vrbasu, ne zbog praznika već zbog onoga što ima svoj neutralni naziv specifična situacija. Svi su bili radoznali, iščekivali su taj dan, pitali su se kako će grad izgledati i kako će se dva suprotstavljena politička tabora ponašati.

Grad je u kratkom roku uređen; odvezeno je smeće koje je prije samo nekoliko dana “krasilo” javne površine u gradu, ekspresno je okićena Gospodska ulica, ulice oprane, javne površine su košene do posljednje sekunde, sve uz parolu – ako postoji interes, sve se može.

Moglo se vidjeti da političke tenzije, koje već mjesecima potresaju grad, nisu zaboravljene, ali da su na sekundu ostavljene u jednom ćošku.

Za razliku od ranijih godina, obilježavanje ovog praznika u 2021. godini je bilo drugačije iz više razloga.

Ako ostavimo po strani situaciji u kojoj se nalazimo zbog virusa korona, najupadljivija razlika su sigurno bile dvije političke garniture koje su morale naći zajedničku riječ, kako se ne bi osramotili pred gostima.

Jedna je stvar kada njihovo dnevno prepucavanje i netrpeljivost posmatraju samo lokalni mediji i građani; obje grupe su manje-više otupile na takvo ponašanje, ali sasvim druga stvar je kada neko “sa strane“ dođe i kada je taj neko još predsjednik jedne države. U tom slučaju, predstavnici građana svi redom razviju sindrom koji se može nazvati “doktor Džekil i gospodin Hajd”.

Pročitajte još

Prva ličnost je prijatna, obrazovana, razumna i uravnotežena – tu je kada predstavnici građana gostu trebaju pokazati svoju najbolju verziju. Druga je sušta suprotnost prvoj – za svakodnevnu je upotrebu “za ukućane ili, u ovom slučaju, za građane Banjaluke” i njoj je sve dozvoljeno.

Tako smo za Dan grada vidjeli verziju “za goste, doktora Džekila”, odnosno predstavnike republičke i lokalne vlasti kako sa smiješkom i manje-više zajedno dočekuju predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića.

Ljuti politički neprijatelji, koji su samo prije nekoliko dana jedan drugom upućivali najgore optužbe, tipa kako oni “ne rade u interesu Banjaluke već urušavaju grad”, taj dan su stajali rame uz rame, bilo je i sastanaka nakon kojih su se čula određena obećanja, a palo je čak i rukovanje.

Sve iz razloga da se pokaže gostu kako u Banjaluci “vlada bratstvo i jedinstvo“, iako o tome nema govora. Sve je izgledalo, bar na površini, prilično civilizovano i uljudno, a za dogovor nije trebalo ni sat vremena.

Kada se to usporedi sa “dogovaranjem” oko budžeta grada, koje je trajalo sedmicama, sa diskusijama na ivici fizičkog sukoba, imamo apsolutni rekord. Da li je to pravi recept za Banjaluku? Da li je potrebno da u gradu češće gostuje predsjednik Srbije ili neko drugi? Neki “Vučić” koji će svojim autoritetom biti mirotvorac, posrednik, dadilja, vaspitač ili upravnik onima koji odlučuju o našim životima. Da li je to jedini način da lokalni političari potrebe građana stave na prvo mjesto?

Prihvati notifikacije