Plod njenog rada dokumentarni je film “Dnevnik Diane Budisavljević” koji predstavlja život i borbu humanitarke porijeklom iz Austrije, katoličke vjeroispovesti, koja je iz ustaških logora oslobodila preko deset hiljada pravoslavne djece.
Film je do sada naišao na odlične reakcije u Hrvatskoj i Srbiji, a u BiH će premijerno biti prikazan danas u Sarajevu, a u četvrtak 5. decembra u Banjaluci.
Ovim filmom ste napravili veliki i hrabar korak, čak prekretnicu kada je u pitanju ukazivanje na zločin u Jasenovcu kroz umjetnost. Vaš film je prvi koji o tome govori. Zašto je moralo proći tako puno vremena da neko počne da govori o tome kroz umjetnički izražaj?
Često mi ljudi kažu da je hrabro to što sam snimila “Dnevnik Diane Budisavljević” u ovo vrijeme, u današnjoj Hrvatskoj, na ovim prostorima. Ali nikada o tome nisam razmišljala na taj način. Kada ispred sebe imate ženu koja je učinila toliko više u toliko težem vremenu, nemate izgovora. Naravno, mogla sam pročitati knjigu i reći, uh, ovo je preopasno, preteško, ali time bih omalovažila sve ono što je Diana sa svojim saradnicima napravila, sve nedužne žrtve, a živima bih uskratila mogućnost da pred kraj svog života ispričaju svoje priče. Nakon toliko godina, jedino ih još kroz umjetnost možemo sačuvati, pogotovo zato jer je politika potpuno podbacila u tome.
Smatrate li da će Vaš film podstaći i druge da ukažu na ovu temu kroz film ili neku drugu formu?
Za svoj film sam htjela da donese istinu, da ispriča nešto zaista strašno, nedopustivo, što se dogodilo u našoj istoriji, ali da s druge strane pokaže put prema izlazu, da nas sve inspriše i ukaže koliko smo moćni kad sarađujemo, kad se ne dijelimo po rasi, nacionalnosti i vjeri. Diana je bila Austrijanka i katolkinja, svoje kćeri je krstila u katoličkoj vjeri, a rizikovala je svoj život da spasi srpsku djecu, dakle pravoslavce, što je po porijeklu bio njen suprug Julije Budisavljević. Nije li to velika poruka nama danas? Zašto ne bismo mogli živjeti uvažavajući tuđu vjeru i nacionalnost, šta je tu toliko teško? Ustaše su tamna mrlja u hrvatskoj istoriji, ali nepristajanje na tu politiku, kao što Diana nije pristala, i kao što nisu pristali partizani, to nam trebaju biti uzori. Sve više će se o tome pričati, u to sam uvjerena, zato što su nacionalističke politike u zadnjih 30 godina dominacije donijele mržnju i pustoš. Stotine hiljada ljudi je otišlo i iz Hrvatske i iz Srbije i iz BiH. Ljudi na ovim prostorima su malo tvrdi, ali nisu glupi, svi vidimo da su nam zemlje prazne, a zemlje bez ljudi su besmislene ma kako se zvale. Mislim da je politika trenutno jako odvojena od onoga što ljudi žele živjeti. “Dnevnik Diane Budisavljević” je većinski hrvatski film, ali ne bi bio moguć bez saradnje sa Slovenijom, Srbijom i evropskim fondovima. Takmičili smo se i na filmskom fondu BiH, ali nismo prošli. Važno je da sarađujemo i da iz nekih novih perspektiva i iz očiju neke nove generacije sagledavamao zajedničku prošlost.
Film “Dnevnik Diane Budisavljević” je pored hvale i nagrada naišao i na negiranje i osudu, kako Vi na to gledate?
Moram reći da je pohvala i nagrada bilo daleko više nego kritike. Kritika je, očekivano, došla od strane ekstremno desnih, zapravo novina i portala kojima je cilj rehabilitacija ustaštva, a za njihove kritike me baš briga. Rastužilo me kad me napala i hrvatska ljevica, i to vrlo neosnovano, ali šta mogu. Film je javno djelo, svi ga mogu kritikovati i hvaliti, neka se raspravlja, sve je to dobro i jako potrebno društvu u kojem je istorija okamenjena, a neke priče još su tabu tema.
Kada ste vidjeli Dianin dnevnik i imali uvid u raspoložive materijale, šta je to što je bilo presudno da poželite snimiti film?
Osim samog teksta Dnevnika koji ima oko 200 stranica, Diana je sačuvala veliku dokumentaciju koja se sastojala od raznih dopisa, molbi, računa za cipele, hranu, odjeću, raznih popisa djece, pisama. Ti požutjeli papiri su u meni samo pojačavali osjećaj koliko je to stvarno, i da je to sve zaista istina. Na žalost, papiri nisu nešto što je zanimljivo gledati u filmu, oni više pristaju arhivima ili knjigama, ali bez te dokumentacije koju smo kasnije obilno koristili u filmu kao rekvzitu, ne bih nikada uspjeli postići autentičnost filma. Izrazito puno nam je pomogla Dianina unuka dr Silvija Szabo koja je i pronašla bakinu ostavštinu. Ni ona sama nije za Dianina života čula njenu priču tako da smo zajedničkim snagama pokušali rekonstruirati što se i kako dogodilo i ko su bili Dianin saradnici.
Svjedočenja ljudi koji su preživjeli daju posebnu težinu filmu. Kako Vam je bilo izabrati koje priče ćete uvrstiti u film, čime ste se vodili?
Čitala sam mnoga svjedočanstva, što onih koje smo mi našli tokom istraživanja, ali i izdavač Dragoje Lukić koji je se puno bavio tom temom i koji je i sam bio kozaračko dijete. U njegovim knjigama je zapisano dosta sudbina, kao i u nekadašnjem časopisu Arena koji je osamdesetih godina imao cijelu akciju traženja porodica razdvojenih u proljeće i ljeto 1942. godine. Sve su te priče posebne, potresne, ali donekle i slične. Tako sam odabrala četvero svedoka koji predstavljaju grupe djece sa sličnim sudbinama. Nada Vlaisavljević iz Bihaća predstavlja manji broj djece, onih koji su bili zarobljeni u logoru Loborgrad koji je važan za početak Dianine akcije, u jesen 1941., Zorka Janjanin predstavlja djecu s Korduna koji su najduže bili u Gradiškoj, Milorad Jandrić je iz Potkozarja, a djece s Kozare je bilo najviše, a Živko Zelenbrz ne zna gdje, ni kada je rođen, što je direktna posljedica oduzimanja Dianine kartoteke.
U filmu se pojavljuje nekoliko potresnih arhivskih snimaka, većinom djece u logoru. Čime ste se vodili kada ste odlučivali koliko takvih snimaka je dovoljno da pošalju poruku?
U film sam stavila sve što smo našli u arhivu Jugoslavenske kinoteke u Beogradu, a što sam mogla identifikovati kao logor Gradiška. Tih snimaka nema puno i zato sam odlučila sačuvati svaki kvadratić te slike, da ostane šačuvano u filmu kao dokument.
Proces prikupljanja materijala trajao je godinama, ipak ostali ste istrajni i to se isplatilo. Da li ste se nadali ovako snažnim reakcijama?
Ne, zaista se nisam nadala ovako snažnim, i mogu reći, divnim reakcijama. Pogotovo je bilo snažno u Puli, jer tada je publika gledala film po prvi put, a i svjedoci. Tada zaista nismo znali šta će biti. A desilo se kao u najlepšem snu, osam minuta aplauza i na kraju, kad na poklon na pozornici izlaze svjedoci, cijela Arena od 5.000 ljudi ustaje. Nezaboravno iskustvo za cijeli život. Naravno, kasnije i nagrade koje su zaista dale nadu da možda dolazi jedno bolje, trezvenije, manje glasno vrijeme u glupostima i lažima. Tada su mi rekli da su reakcije bile takve jer je to ipak Istra, koja je zadržala duh antifašizma i suživota, nikada nije koketirala sa ustaštvom. Ali iste reakcije su se ponavljale gdje god smo došli s filmom, a posebno je bilo svečano i gotovo opijajuće na premijeri u Zagrebu za 1800 ljudi, kao i na tri uzastopne premijere u Beogradu za 3.000 ljudi. To su velike stvari, i ne znam da li ću ikada kao autor bilo kojim drugim radom moći dobiti tako snažnu reakciju publike. Vjerujem da će i u BiH biti film dobro primljen, ali zato i dolazim da to mogu lično osjetiti.
Film uskoro širom BiH
Film danas ima premijeru u Sarajevu u sklopu SarajevoFesta, 5. decembra je u Banjaluci, a 7. u Bihaću. U pitanju su projekcije na kojima će biti članovi ekipe filma. Od četvrtka 5. decembra film će biti na redovnom kino programu širom BiH, u 15-tak gradova. Na internetskoj i Fejsbuk stranici filma svakodnevno objavljujemo mjesta projekcija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu