Bračni par Danijela i Radoslav Međedović u braku su 22 godine, imaju dvoje djece, Katarinu (19) i Mihajla (15), bavili su se poljoprivredom na seoskom imanju u Martincima i život je bio lijep. Do prije sedam godina kada je Radoslav (51) osjetio slabost u desnoj ruci.
– Marta 2014. godine je moj muž, potpuno zdrav i jak čovjek, odjednom počeo da osjeća nesigurnost u desnoj ruci, a ubrzo i da gubi gubi motoričku sposobnost. Poslije niza ispitivanja na Klinici za neurologiju KCS, doktorka Stević dijagnostikovala je ALS. Bolest je tako brzo napredovala da je za godinu dana došlo do potpune oduzetosti svih ekstremiteta – priča Danijela (44) drhtavim glasom dok se prisjeća kako se skoro preko noći sve promijenilo.
Strašno je shvatiti da sam ne može ni da diše
Tu nije bio kraj Radoslavljevim mukama i strahovima porodice. Iako su znali slijed bolesti, teško je bilo prihvatiti da više neće moći sam ni da diše.
– Na vratu mu je načinjen otvor traheotomijom i ugrađena mu je kanila, kratka cijev koja se postavlja u otvor preko koga diše. Od tada je na kućnom liječenju, a diše uz pomoć respiratora. Zbog oduzetosti mišića mogućnost komunikacije je oskudna. Samo pokretima očnih jabučica i kapaka, jer su još samo ti pokreti mišića bili očuvani. Preselili smo se u Sremsku Mitrovicu, a u selu su ostali njegovi roditelji da brinu o zemlji i usjevima. I njima je jako teško – priča ova snažna žena koja se dostojanstveno nosi sa životom kakav njih dvoje ni u snu nisu mogli da očekuju.
Iz njegovih očiju i sada isijava čistota duše
Danijela zajedno sa djecom kod kuće brine o čovjeku koga je odavno zavoljela. U pomoć priskaču i stručna lica, ali sve troškove nabavke opreme, lijekova kao i stručne nege snosi porodica. Od prije dvije godine koristi specijalni Tobi računar koji mu omogućava da gledanjem u određena slova otkuca svoje želje. To mu je mnogo popravilo kvalitet života i omogućio mu komunikaciju sa priijateljima preko društvenih mreža, donijelo mu mogućnost da sam bira emisije, članke ili muziku koju želi da sluša. Od prije nekoliko mjeseci očni mišići su popustili, tako da je komunikacija ponovo svedena na minimum.
– Poznajem ja njegove oči i čitam iz njih. Kada sam ga prvi put vidjela i pogledala ga u oči iz kojih je isijavala dobrota, iskrenost, poštenje, čistota duše, znala sam: „Udaću se za ovog čovjeka“. Bila sam na drugoj godini Ekonomskog fakulteta kada je, poslije godinu dana našeg zabavljanja, počelo bombardovanje. To veče sam otišla kod njega nakratko, dok se situacija malo ne smiri, a ostala sam do današnjeg dana – dodaje ona.
Bila bih sa Radoslavom i na pustom ostrvu
Bila je djevojka iz grada i mnogi su sumnjali da će se navići na seoski život u zajednici sa svekrom i svekrvom. Međutim, donijela je odluku i nikada se, kaže, nije pokajala.
– Bila bih sa mojim Radoslavom i na pustom ostrvu. Dobili smo kćerku, poslije par godina i sina i našoj sreći nije bilo kraja. Srećna porodica, dom pun ljubavi, razumijevanja, smijeha i topline. Radoslav mi je bio sve, svuda smo išli zajedno, sve dijelili. Bili smo jedno biće u dva tijela. Djeca nasmijana, bezbrižna, okružena razumijevanjem i bezgraničnom ljubavlju.
A onda je stigla opaka bolest. Nevjerica, neprihvatanje, bol, tuga i neki mrak su ušli u njihove živote, prenosi Blic Žena.
Nisu potrebne riječi dok je on sa nama
– Borili smo se iako svjesni da lijeka nema. Išli smo na sve strane nadajući se da možemo da usporimo napredovanje bolesti. Nismo uspjeli, ali nismo gubili vedar duh. Bili smo uvijek nasmijani i raspoloženi pred svima, naročito pred djecom. I danas ga kupam i hranim sa takvom lakoćom jer znam da smo jedno biće – priča Danijela o svojoj ljubavi dok joj se oči uprkos svemu smiješe.
Bila je uz njega i kada se prvi put gušio. Pjevala mu je, pričala, učila od medicinskih sestara i ljekara sve što treba da zna kako bi mogla da ga njeguje kod kuće. Od tog dana, prije sedam godina, sve je usmjerila na Radoslava i djecu.
Djeca su patila kada su shvatila da ga gube
– Djeca su tada shvatila da ga gube i mnogo su patila. Tješila sam ih, ulivala im snagu samo sa ciljem da na sve načine njemu i djeci olakšam svakodnevicu, da niko od njih ne pati. Dolazili su nam prijatelji, često smo pravili žurke, svirke, velika slavlja za rođendane i zahvalna sam svima na podršci i pomoći. Radoslav je divan čovjek i beskrajno sam srećna i ponosna što je baš on otac moje djece. On je čovjek vrijedan divljenja i poštovanja, čista duša, čista bezuslovna ljubav. Divim mu se, volim ga svim srcem i tako će ostati zauvijek. Radoslav više nije u stanju da komunicira sa nama, ali mi mu i dalje pričamo šta se događa ili jednostavno ćutimo. Nisu potrebne riječi dok je on sa nama – sa puno snage i setom u očima ispričala je Danijela djelić teških osjećanja.
Radoslav i Danijela su učestvovali u snimanju amaterskog filma „Nevidljivi heroji Srbije“ jer znaju da će drugim oboljelima biti lakše ako više ljudi bude znalo kako žive ljudi oboljeli od najteže bolesti zbog koje su potpuno očuvanog uma zarobljeni u nemoćnom tijelu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu