Kolumne

Dara i Aida

Odmah da se razumijemo, nisam još pogledao ni „Kvo vadis, Aida“, ni „Daru iz Jasenovca“, tako da je najbolje da s rezervom čitate sve što planiram da napišem.

Dara i Aida
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Ali, usuđujem se da kažem da njihov sadržaj za ovu priliku nije presudno bitan, jer ovo nije nikakva filmska kritika ostvarenja Jasmile Žbanić i Predraga Antonijevića, nego pokušaj da se pozabavimo svim onim izvan filmova, oreolom koji ova dva djela nose, jer je očigledno da je to mnogo važnije od scenarija, režije, replika, muzike i glume.

Kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da srpski kandidat za Oskara, na jeziku izvan američkog govornog područja, nije ušao u najuži izbor od 15 filmova, za razliku od „bosanskog“. Da smo, kojim slučajem, društvo koje je preživjelo katarzu, koje je istini pogledalo u oči i koje se pomirilo sa sobom i s drugima, normalna reakcija bila bi: „Neka je film o stradanju makar jednog naroda sa ovih prostora otišao korak dalje“.

Ali, ne lezi vraže. Baš tu leži caka cijele priče, jer filmovi odavno nisu samo filmovi, naročito oni o ratu.

Zašto je otpao film o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jasenovcu, i to o genocidu koji je prošao sva istorijska sita i rešeta, a prošao film o stradanju Bošnjaka u Srebrenici, u vrijeme kada se vode žestoke pravne i političke rasprave o tome da li se tamo desio genocid?

Nije valjda zbog toga što Emir Hadžihafizbegović bolje glumi od Igora Đorđevića i što je Jasmila iza kamere veći majstor od Predraga? Ili je, možda, stvar u tome što Aida još od početka devedesetih u Americi zvuči kao žrtva, poznato ime, dobra djevojka, a Dara više vuče na negativku, malu Ruskinju, čiji su sunarodnici krivi za svo zlo na Balkanu, pa i šire?

Da dodamo još da je „Daru“ finansirala država Srbija, a Republika Srpska naknadno uskočila sa 500.000 KM, dok je za „Aidu“ iz BiH stiglo samo 15 odsto para, a ostatak iz Holandije, Rumunije, Austrije, Njemačke, Francuske, Poljske, Turske i Norveške, te evropskih televizija, sponzora i drugih organizacija, fondacija i pojedinaca. Ima li nešto nejasno?

Naravno, članovi Američke filmske akademije nisu naglas izgovorili tako nešto, ali predrasude i moć propagande, decenijama plasirane upravo s mjesta na kome oni sjede, te legalno lobiranje za ovu ili onu stranu, nisu mogli da izrode ništa drugo do takve odluke. Zamislite koliko su bili tvrdi u svom izboru da ih nije pokolebao čak ni jezik koji oni najbolje razumiju – jezik novca. Tokom proteklog vikenda, „Dara iz Jasenovca” imala je najveću prosječnu zaradu u odnosu na broj bioskopa u kojima se prikazuje, podaci su Megakom filma. U prevodu, srpski film o genocidu u Jasenovcu, u srcu Amerike, gledalo je i mlado i staro, ali to nije dovoljno da bude nagrađen.

Ima li srpske krivice? Apsolutno! Ovo je prvi ozbiljan srpski igrani film o Jasenovcu, iako je od njega proteklo skoro 80 godina! Istovremeno, „Aida“ je ko zna koji po redu bošnjački film o masakru u Srebrenici, iako je od njega prošlo 26 godina. Publika se navikla na to, a žiri se vjerovatno pita šta hoće ti Srbi sada, nakon 80 godina i nakon Srebrenice. Predrag Antonijević i ekipa nepravedno plaćaju cijenu srpsko-komunističkog višedecenijskog ćutanja, kratkog pamćenja, nadaleko čuvenog podaništva i našeg diplomatskog i lobističkog amaterizma.

Međutim, „Dara“ nikada nije ni snimana da bi dobila nagradu Oskar. Zamislite da Holivud, poslije toliko milijardi zarađenih na pričama o Srbima negativcima, sada odjednom prizna da su i oni jednom u istoriji bili žrtve. Pa još genocida. Nema šanse!

“Dara” je snimljena da bi svijet na velikoj sceni konačno vidio ono što uporno želi da zaboravi – genocid nad djecom u srcu Evrope.

Zato je suvišno pitanje da li je Srbija za Oskara ipak trebalo da kandiduje film „Otac“, snimljen takođe po istinitom događaju, u kome je briljirao hrvatski glumac u usponu Goran Bogdan. Moguće je da je „Otac“ umjetnički jači film, moguće da bi makar u promilu pomogao u smirivanju tenzija između Srba i Hrvata. Ali, budite sigurni da ni to ne bi bilo dovoljno za Oskar. Kada su Bogdana pitali za komentar, rekao je da je tužan i razočaran, ali da ne želi da bude bijesan. Još je rekao: „Navijam za Daru, dabogda osvojila Oskara. Smatram da je Hrvatska trebalo da snima takve teme, jer to je hrvatska katarza.“

Podatak da je filmska platforma IMDb privremeno ukinula ocjenjivanje srpskog kandidata za Oskara zbog virtuelnog rata Srba i Hrvata (a sigurno i još nekih), najbolji je dokaz da od katarze, o kojoj priča Bogdan, još dugo neće biti ništa.

Do kada? Sve dok Daru, Aidu i ostale ne počnemo posmatrati kao univerzalne žrtve zla, a ne kao neke “naše” i “njihove” priče. To mora da važi za ljude s obje strane kamere.

Prihvati notifikacije