Kovačević je rekao da ćirilica nikad kao danas nije bila ugrožena i da srpski jezik nikad nije bio na “nižim granama”.
I ćirilica i srpski jezik polako gube dignitet. Zar je onda čudo da danas caruje nepismenost i jezička nekultura – izjavio je Kovačević za Glas Srpske.
On je ukazao da je sva pisana tradicija Srba pravoslavaca od Svetog Save i prvih hagiografija do stvaranja Kraljevine SHS 1919. godine bila ćirilička.
Kovačević je rekao da je ćirilica tako bila zaštitni znak srpskog jezika, pa sljedstveno i srpskog naroda, te da se između srpskog jezika i ćirilice gotovo mogao povući znak jednakosti.
– A onda najprije sa stvaranjem Kraljevine SHS, koja je prerasla u Jugoslaviju, kod Srba je naglo primat dobila latinica. Kao da je u praksi sprovođeno austrougarsko stanovište da Srbi treba da se `oslobode svojih zabluda`, među kojima je ćirilica `najveća prepreka uključenju srpskog naroda u civilizaciju` – naveo je Kovačević, koji je redovni profesor Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Palama.
Prema njegovim riječima, toliko je latinica postala i kod Srba preovlađujuće pismo da je upotreba ćirilice svedena “još samo na pravoslavna groblja i čitulje i to na groblja tek u postkomunističkom periodu”.
On je istakao da je jedini način zaštite ćirilice, vraćanja u život, bila zakonska zaštita.
Odgovarajući na pitanje šta poslije 15. septembra, kada predloženi zakon bude usvojen u republičkim parlamentima s obje strane Drine, Kovačević je istakao da je svaki zakon mrtvo slovo na papiru, ukoliko ne počne dosljedno da se primjenjuje.
On je rekao da je usvajanje zakona samo prvi korak ka njegovoj primjeni, kao “svojevrsna podsjetnica Srbima da bi bilo sramota da zakonom budu prisiljavani kako bi se očitovali kao Srbi”.
– Srpski jezik i ćirilica jesu glavni srpski identitetski nacionalni kriterijumi. Zakon je tako kraj borbe s političarima da napokon uvide koliko je značajna odbrana srpske kulturne baštine s jedne strane i s druge strane početak borbe u kojoj svaki Srbin treba sebe da vidi dijelom srpskoga roda, čija je najbitnija integrišuća zajednička karakteristika: srpski jezik pisan ćiriličkim pismom – naglasio je Kovačević.
Prema njegovim riječima, između ćirilice i latinice u osmovjekovnoj istoriji srpske pismenosti “latinica nikada (sem u titoizmu) nije bila u potpunosti srpska koliko ćirilica”.
– Ćirilica je jedino srpsko pismo, latinica je samo pismo srpskoga jezika, budući da se srpskim jezikom ne služe samo Srbi nego i drugi narodi koji su srpski jezik preimenovali i pišu ga gotovo isključivo latinicom – napomenuo je Kovačević.
On je dodao da kritičarima ne smeta što je ćirilica tako dugo u drugom planu, gotovo na izdisaju, ali im smeta čak i pokušaj njenog oživljavanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu