Gradovi

DIRLJIVA PRIČA O FOTOGRAFIJI STAROJ 70 GODINA Djeca iz Lijevča na poslijeratnom školovanju u Beogradu

Više od 300 djece iz nekoliko lijevčanskih i potkozarskih sela opustošenih Drugim svjetskim ratom, otputovalo je 1949. godine na školovanje u Beograd, gdje se većina zaposlila, stekla porodice i ostala u ovom gradu.

DIRLJIVA PRIČA O FOTOGRAFIJI STAROJ 70 GODINA Djeca iz Lijevča na poslijeratnom školovanju u Beogradu
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

O tome svjedoči crno-bijela fotografija nedavno pronađena u ostavštini Bore Nježića, slikara iz Romanovaca koji je 1949. godine, zajedno sa vršnjacima, stigao u Beograd na izučavanje trgovačkog zanata.

Većina djevojčica i dječaka iz višečlanih porodica koje nisu imale uslova da ih školuju, pronašla je u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije svoju sretnu zvijezdu.

Oni su u Beogradu prepoznali drugi zavičaj, tu se školovali, zaposlili, stekli porodice, postali ugledni u svojim sredinama ali rodni kraj pod slavnom Kozarom i na prostranoj lijevčanskoj ravnici, nisu zaboravili.

Među ovim dječacima na fotografiji je i nedavno preminuli Boro Nježić koji se poslije trgovačkog zanata opredijelio se za svijet umjetnosti. On je 1964. godine diplomirao na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na odsjeku monumentalnog slikarstva. Zajedno sa fotografijom svojih roditelja, čuvao je i ovu snimljenu nekoliko godina poslije rata – ispričala nam je Borina supruga Ljilja Nježić.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

On je u velikom gradu pronašao svoj put u umjetnosti, u srži kamena, gdje je prepoznao sebe, ljude i krajeve, tjeran nostalgijom zbog ranjenog djetinjstva. I drugi, koje je zadesila ista životna sudbina,  većina bez roditelja poginulih u ratu ili umorenih u logorima, takođe su, poslije školovanja ostali u Beogradu.

– Oni su se redovno sastajali, posljednjeg četvrtka u mjesecu i prepričavali mnoge događaje, dane i godine, a ponajviše vrijeme svoga dolaska u Beograd. U početku ih je na tim susretima bilo mnogo a poslije, kako su godine prolazile, bivalo sve manje. Ipak, njihova zvijezda još nije ugašena jer i sada, nekoliko najupornijih čuvara uspomena, dolazi na ove susrete – ispričala nam je Ljilja Nježić.

O  fotografiji na kojoj su djeca sa vaspitačima ispred Skupštine tadašnje SFRJ i okolnostima koje su ih tamo dovele, mnoge pojedinosti razjasnila nam je Ana Kelečević iz Mrčevaca kod Laktaša.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Ana Kelečević

– Na ovoj fotografiji poznajem većinu. To su djeca iz Mrčevaca, Maglajana, Kosijerova, Vakufa, Petrovog sela, Lilića, Kukulja pa onda Romanovaca, Turjaka, Grbavaca, Vilusa… Njih je počev od 1949. godine, kada je odlazak bio najmasovniji, u Beograd odveo Đuro Vučetić iz Mrčevaca, ugledan i uticajana čovjek iz našeg kraja koji se borio da pomogne djeci, svojim malim zemljacima – ispričala je Ana Kelečević, koja se u inat devetoj životnoj deceniji dobro sjeća tih događaja.

– Đuro je inicirao i organizovao odlazak djece, većinom poslije njihovog završetka četvrtog razreda. Smještao ih je u domove, u porodice i kojekuda i sve upisivao u trgovačku školu. Za to zanimanje bila je potreba i on je za njih nalazio zaposlenje. Neki su se dalje školovali jer su bili zbrinuti, poslije tog prvog koraka velikog dobrotvora i dobrog čovjeka kojeg treba pominjati jer je to zaslužio – smatra Ana Kelečević, navodeći imena svojih rođaka, komšija i drugih koji su, zbog siromaštva, prigrabili pruženu Đurinu ruku i zakoračili u bolji i sretniji život.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Bojan Vujčić

– Otišli su tada u Beograd Dušan, David, Desa i Danica Vučetić iz Mrčevaca, Slavko i Rajko Zec iz Maglajana, nekoliko djece iz porodice Trivić iz Aleksandrovca, Kelečevići iz Turjaka, Topići iz Kosijerova, Vuka, Ljuba, Mira i Dana Milanović iz Vakufa, Sajići iz Karajzovaca, Paspalji iz Vakufa, Makići iz Seferovaca, Dragan Marić iz Vakufa… – sjeća se Ana Kelečević, rođena Vučetić, Đurine misije na koju je podsjetila fotografija, sada u posjedu Zavičajnog muzeja u Gradiški.

– Poneko se, tjeran nostalgijom, ko je imao gdje i kome, vratio. Među povratnicima je Smilja Dodik iz Mrčevaca te još nekoliko djevojčica – rekla je Ana, koja svake godine u decembru odlazi na kraće vrijeme u Beograd, na surete svojih zemljaka koje su životni putevi tamo davno odveli.

Anina gimnazija

Ana Kelečević je, kaže, željela u Beograd na školovanje ali je otac imao drugačije planove.

– Mene su upisali u večernju Gimanziju u Vakufu, tu su bila predavanja a svaka tri mjeseca ispiti Novoj Topoli. Moja škola se iznenada rasformirala a ja nisam završila sve razrede i tako do današnjih dana, ostadoh samo na tri razreda. Da mi je otac dopustio da odem u Beograd, možda bih završila visoke škole i postala neki šef ili direktor, jer smo mi iz Mrčevaca prirodno nadareni za rukovođenje – zaključila je Ana Kelečević, vitalna mještanka ovog lijevčanskog sela koja često, u svome metalnom koferčetu, prebira uspomene među fotografijama.