Društvo

PRIČA OSVANULA NA FILMSKOM PLATNU Jeleni su 65 godina stizala pisma, a onda je u sandučetu pronašla OVO

Jelena Strajnić je bila tek djevojka kada je pedesetih godina prošlog vijeka tokom raspusta upoznala Dragutina Cvijanovića iz Zagreba.

PRIČA OSVANULA NA FILMSKOM PLATNU Jeleni su 65 godina stizala pisma, a onda je u sandučetu pronašla OVO
FOTO: MARIJA STRAJNIĆ/PRIVATNA ARHIVA

Uskoro su počeli da se dopisuju, a pisma su nastavila da stižu u narednih 65 godina. Njihova priča vrijedna je filmskog scenarija, što je ubrzo osjetila i Marija, Jelenina unuka, i uhvatila se u koštac sa objektivom kamere.

– Moja baka se zove Jelena Strajnić i jedna je od mojih omiljenih osoba u životu. Jednom prilikom mi je prije pet-šest godina pokazala zbirku poezije svog, kako ga je nazvala, prijatelja iz Zagreba i mene su te pjesme toliko dirnule da sam ostala kod nje narednih nekoliko sati slušajući o njihovom odnosu. Prijatelj iz Zagreba je, kako se ispostavilo, Dragutin Cvijanović, doktor nauka, seizmolog i pjesnik, s kojim je razmjenjivala pisma još od pedesetih godina, kada su se prvi put upoznali tokom raspusta, pa sve do tog dana, 65 godina kasnije, kada joj je u sanduče stigla i ta knjiga. Odmah sam osjetila neopisivu želju da njihov odnos dublje istražim, njihovu priču na neki način zabilježim, kao i da se njih dvoje poslije tolikih godina ponovo sretnu – priča za Blic Marija Strajnić (34) iz Beograda.

FOTO: MARIJA STRAJNIĆ/PRIVATNA ARHIVA
FOTO: MARIJA STRAJNIĆ/PRIVATNA ARHIVA

Kako kaže, djelovalo joj je da film kao medij može da obuhvati sve aspekte i dimenzije ove višeslojne priče, pa se spontano uputila tim pravcem. Po zanimanju je arhitekta, ali se pored toga bavi i ilustracijom i fotografijom, pa joj rad sa kamerom nije stran.

– Tako sam se malo po malo uplela u svaki dio proizvodnje ovog filma, da bih negdje pred kraj shvatila da to cijeloj stvari daje neku vrstu autentičnosti i iskrenosti. Ipak nisam bila potpuno sama. Imala sam veliku podršku od Miloša Drndarevića koji je radio zvuk, Marka Ajkovića glavnog asistenta i ekipe za muziku (Marko Ignjatović, Dušan Strajnić i Ana Janković). Poslije se priključio i Vladimir Živković, koji je miksovao zvuk – objašnjava Marija.

Bilo je na tom putu mnogo izazova i nepoznanica, ali i svijetlih trenutaka, učenja novih stvari i vještina. Nažalost, pred sam kraj filma dogodila se i smrt glavnog aktera, ali Marija nije željela da stane od “Susreta”.

– Kao neko ko nema ama baš nikakvog iskustva u pravljenju filmova, sve vrijeme sam bila da se simbolično izrazim, u porođajnim mukama. Ovaj film se rađao jedno pet godina tokom kojih je bilo puno stranputica, ali i čarobnih trenutaka zbog kojih sam nastavljala dalje. Od jako neočekivanog dobijanja sredstava za snimanje na konkursu Filmskog Centra Srbije, preko rođenja djeteta tokom montaže filma pa do premijere na Beldoks festivalu, bilo je puno početničke sreće ali i jako teških trenutaka. Na kraju nas je nažalost stigla i smrt glavnog aktera. Sve to zajedno mi je slalo nedvosmislenu poruku da je ovo nešto što, kako znam i umijem, moram da završim – smatrala je Strajnićeva.

O novim projektima nije razmišljala, sve do trenutka dok nije završila “Susret”, kada joj se javila nova ideja. Njen dokumentarni film premijerno je prikazan prije nekoliko dana.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije