Prvi konji pojavili su se devedesetih godina prošlog vijeka, kada su ih stanovnici okolnih sela ostavljali pošto su, zbog ratnih dejstava, morali da napuštaju svoja ognjišta. Od tada oni lutaju poljima i brdima, a svake godine ih je sve više.
Poljoprivrednici su se obraćali i nadležnima u trebinjskoj gradskoj upravi kako bi spasli svoje usjeve. Pred ovogodišnju poljoprivrednu sezonu preduzeta su privremena rješenja i postavljene barijere na mjestima kuda najčešće dolaze na useve, a koje za sada ne prelaze.
Prilaze i kućama
Porodica Prtilo iz sela Gomiljani živi od poljoprivrede, a konji su im posljednjih godina nanijeli velike štete.
Oni pogaze sve kuda prođu. To je kopito do kopita, ugaze zemlju ili izniklu biljku i od nje nema više ništa. Samo prođu, ne pojedu ništa, ali naprave veliku štetu, jer tako zgažena biljka ne može da raste, ili, ako je još u zemlji, ne iznikne – objašnjava Dragana Prtilo.
Objašnjava da konji bježe od ljudi, ali da su se prošle jeseni približili i kućama.
– U oktobru prošle godine su nam prišli kući, vjerovatno su nekako zalutali, jer u naselja rijetko dolaze. Pobjegli su odmah – ističe ona.
Dragana navodi da su barijere koje su nedavno postavljene na prelazu preko kanala dale prve rezultate, jer ih trenutno nema, ali nije sigurna šta će biti na ljeto, kad kanal skoro presuši.
Privremena rješenja
Postavljanjem barijera u Gomiljanskom polju i ispod brda Humac konjima, kojih ima više od 150, presječen je put do imanja površine od više hektara od sela Volujac do sela Pridvorci.
Koordinator za deminiranje u trebinjskoj javnoj ustanovi “Ekologija i bezbjednost” Mišo Pamučina, koga je trebinjski “Agrarni fond” angažovao na rješavanju ovog problema pošto dobro poznaje teren kojim se kreću divlji konji, kaže da u krdu bude od 5 do 40 konja.
– Postavljanjem dvije barijere na mjestima gdje smo utvrdili da im je najčešći put do usjeva spriječili smo nove štete na najvećem broju obradivih površina koje su uništavali u ovom dijelu trebinjskog kraja. To nam je bio prioritet, jer je tu najviše obradive zemlje. Za sada smo koliko-toliko problem riješili, a šta će biti vidjećemo – kaže on.
Strah
Pamučina navodi da konja i dalje ima u rejonu od sela Volujac do sela Mesari i da ih prate kako bi utvrdili da li su pronašli novu rutu da dođu do usjeva.
Mišo priznaje da je prilikom bliskog susreta sa krdom divljih konja doživio jedan od najvećih strahova.
– Oni se u zoru povlače u šumu, a kad nas vide bježe. Kada tridestak divljih konja počnu da “duvaju” i kreću prema tebi, a ti si na čistini, osjetiš koliko si nemoćan i mali. To mi se desilo u blizini Trebinja. Bilo me strah i nije mi bilo ni jasno šta se dešava, zašto ne bježe. Povukao sam se prema jednom vinogradu i poslije nekog vremena, kada su počeli da se vraćaju, ugledao sam ždrijebe. Oni su ostali tu da čuvaju ženku i mladunče – sjeća se Mišo.
Nadležni priznaju da trajnog rješenja za sada nema i da ga je, skoro, nemoguće pronaći.
Ubijati životinje ne smiju, a da bi riješili problem, u Trebinje su dolazili i poznavaoci konja iz Kozarske Dubice i Viteza. Međutim, ni to nije dalo rezultate.
Azil za konje skup
Jedno od mogućih rješenja je da se napravi azil za konje, ali on bi, prema procjenama nadležnih, koštao i do milion KM. Pokušavali su da divlje konje namame u tor, koji im je ustupio jedan privatnik, ali neuspješno, pošto je u zamku upao samo jedan konj. Bilo je slučajeva da među divljim bude i konja koji imaju gazde. Mještani ih prepoznaju po glasnijem topotu, pošto su potkovani.
Divlji konji do sada nisu bili opasni po stanovništvo u okolini Trebinja jer dolaze noću, a danju bježe, a veterinari kažu da nisu prenosioci zaraznih bolesti.
Dešavalo se i da divlji konji istrče na magistralni put Trebinje – Ljubinje i ugroze bezbjednost saobraćaja na ovom putnom pravcu, koji je prometan, naročito ljeti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu