Đorđe će 2021. godinu pamtiti po još jednom putovanju dugom 140 kilometara. Naime, ovaj samohrani otac išao je pješaka od Kragujevca do Beograda, kako bi apelovao na nadležne organe da mu vrate kćerke. Bio je to 5. put za šest godina, a kako je tada ispričao za Telegraf, svaki metar tog puta jako je dobro upoznao.
Oktobra ove godine desio se jedan od najljepših trenutaka u njegovom životu. Otišao je po svoje kćerke koje su boravile u Topoli, u hraniteljskoj porodici. I odveo ih svojoj kući.
– Bez djece, slavljenja Nove godine i praznika nije bilo. Iskreno. Bilo je jako teško. Sada sam srećan. Proslavljali smo nedavno rođendan, a sada i Novu godinu. Na okupu je najlepše – priča Đorđe.
Djevojčice Marija (11), Lara (10) i Beba (8) unijele su u njihov dom praznični duh. Prazni zidovi sada su ukrašeni novogodišnjim svjetiljkama, a ni prozori nisu ostali bez ukrasa. Čak i kada djeca nisu kod kuće, svjetla trepere, kao da svojom pojavom poručuju da u domu Joksimovića vladaju sreća i prava praznična atmosfera.
– One su same kitile jelku i svoju sobu. Sređuju sve po svojoj želji, a meni je puno srce – kaže otac ovih predivnih djevojčica.
Tokom praznika mu je, priča nam, svake godine uvijek, bez izuzetka, bilo najteže.
– Tada je najteže, slobodni ste, imate najviše vremena, gledate kako se drugi vesele sa svojom djecom, a vi ne. Sve je to mnogo, mnogo teško… Treba to sve izdržati – priča Đorđe pokušavajući da sakrije suze.
I poslije toliko vremena, o svemu kroz šta je prošao, priča sa puno emocija.
– Treba se boriti za djecu i čuvati ih na okupu, i onda su srećne sve nove godine i svi praznici – ističe on.
Novogodišnje želje
Tri sestrice lijepo su se uklopile u novu sredinu.
– Imaju svoje društvo, svi se lijepo druže. Dobile su od prijatelja puno lijepih poklona, srećne su, ne znam šta više reći… Nemaju velikih prohtjeva ni velikih novogodišnjih želja, mislim da im je lijepo. Srećne su i njima je srce puno – kaže Joksimović.
Na pitanje da li on ima neku novogodišnju želju, odgovara:
– Samo da imam stabilan posao, i naravno, da su mi djeca živa i zdrava.
Najteži trenuci
Prisjećajući se svih ovih godina bezuslovne borbe, Joksimović ističe da mu je, zapravo, pred sam kraj bilo najteže.
– Sve je bilo teško, ali najteže je bilo kada sam dobio presudu, i išao u Centar za socijalni rad da preuzmem djecu, a oni su rekli “čekaj”. To je kratko trajalo, možda jedan dan. Ali težak dan – ističe Đorđe.
Naš sagovornik ističe da danas ima veliku podršku od svojih poslodavaca, koji su mu kao prijatelji.
– Uz mene su bili i ljudi koje čak ni ne poznajem i svima se zahvaljujem. Oni mi pomažu da živimo normalno i da djeca budu srećna – kaže samohrani otac.
Đorđe dodaje da su ostali u dobrim odnosima sa hraniteljskom porodicom iz Topole i nastaviće da se posjećuju – piše Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu