Jefto kaže da tamburice sa dvije i tri žice, gitare, basprimove i druge žičane instrumente pravi pola vijeka. Ovaj zanat naučio je u mladosti od oca, Marka koji je bio poznat u ovom kraju po izradi muzičkih instrumenata, ali i po sviranju.
Sklonost majstorluku je tradicija u našoj porodici. Izrađujemo alatke za poljoprivredu, mašine, novotarije od gvožđa, svakojake drvenarije… Ja sam to naslijedio i sa majčine strane. Ona se zvala Joka Marjanović, porijeklom je iz Bačvana. I njeni su bili čuveni majstori – priča Jefto pokazujući nekoliko instrumenata koje je izradio u posljednjih godinu do dvije.
Jefto vjeruje da i on ima nasljednike, sina Zorana i unuka Aleksandra, koji pokazuju solidno interesovanje za isti posao. Oni, bez obzira što su izučili škole modernog doba, umiju napraviti svadbene ploske ili buklije, a uključuju se i u druge inovacije koje osmišljava u svojoj radionici. U Jeftinu kuću, svojevrsnu izložbenu postavku žičanih instrumenata, dolaze muzičari iz mnogih mjesta, iz daleka.
– Valjda mi je priroda podarila osjećaj za dobar zvuk, talenat, vještinu, da napravim i precizno uštimam tonove. Pažljivo biram materijal, drvo od javora, smrče, oraha, smreke… koje sušim, obrađujem, brižljivo pripremam, a kada postanem sasvim siguran u kvalitet, pristupam poslu. Na to sam veoma skoncentrisan, posvećen svakom detalju, jer to nije instrument za jedan dan, mesec ili godinu nego za vijek, za dugovijek – opisuje Jefto svoje majstorske postupke.
Hvali i pomoć prijatelja, posebno vlasnika preduzeća „Foresta“ iz Kostajnice, koji su mu više puta poklonili javorovo drvo porijeklom sa hercegovačkih planina.
Jeftina radionica, mada skromna, ima takođe znamenitu prošlost, koja ga podsjeća na noviju istoriju, stradanje, ali i upornost da ostane na svojoj očevini i djedovini, te ovdje gradi sretniju budućnost za sebe i potomke.
– Podrum zidan kamenom, ispod stare kuće obnovljene nakon Drugog svjetskog rata, jedina je prostorija koja je ostala u cjelosti u požaru, kada su ustaše i Nijemci popalili cijelo selo i naše domaćinstvo. Kada su se moji vratili kući, uselili su u ovaj podrum, tu živjeli i odatle gradili druge objekte. I sada postoje tragovi paljevine na drvenom okviru podrumskih vrata – svjedoči čuveni majstor o skorašnjoj prošlosti i strdanju svoga sela i potkozarskog kraja.
Sada u podrumu pretvorenom u radionicu sa mnogo alata, pored tople peći, nastaju žičani instrumenti i odzvanjaju umilni zvukovi tamburica uz koje su opjevani mnogi događaji.
Puna kuća
Za Jeftu Čolića najveću radost čini puna kuća svih generacija opredijeljenih da ovdje žive.
– Mnoga naša sela su opustjela, nema ko više ni kositi ni vodu nositi, ni igrati ni pjevati. A nekada nas je ovdje bilo mnogo. Srećan sam jer imam potomke koji vole svoje ognjište i svoje selo. To su sin Zoran, snaha Draženka, unuk Aleksandar, unuka Tina, praunuk Konstantin. Oni su moj ponos, oni mi daju snagu, volju, optimizam i unose radost u kuću, u moj život – povjerio nam se majstor Jefto.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu