Kolumnu Vedrane Rudan sa njenog sajta prenosimo u cjelini.
“Kad sretneš prijatelja i pošalješ ga da gleda neki film, on uvijek pita, o čemu se u filmu radi.
Pa, o čemu se radi u filmu Dane Budisavljević koji je dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Zlatnu arenu za muziku, Zlatnu arenu za montažu, Zlatna vrata Pule i nagradu Fedeora za najbolji hrvatski dugometražni film? I desetminutni aplauz u Areni. Dana je postala druga žena u istoriji Pulskog festivala koja je dobila Zlatnu arenu za režiju. Prvu je dobila Soja Jovanović 1959. godine.
O čemu se radi u ovom filmu? Bila jednom jedna Diana Budisavljević, Austrijanka udana za Srbina, ljekara i bila jednom NDH. Ta gospođa Diana je čula da u NDH postoje logori u koje ustaše dovode žene i djecu. Ona je, kako ćete vidjeti u filmu, spasila 10.000 “pravoslavne” djece.
A sad oko filma. Gledala sam ga dva puta. I prvi i drugi put u riječkom art kinu “Croatia” vladala je sablasna tišina. Niko nije čitao poruke ni surfao. Film me se, nakon prvog gledanja, toliko pogodio da sam otišla na “Kavu s autorkom”, voditelj je bio Nebojša Zelić.
Subota, tačno u podne, baš sam se radovala susretu u troje. Rediteljka, voditelj i ja. Vidjeću Umjetnicu, stisnuti joj ruku, iskoristiti priliku i pričati s njom bar dva sata.
Ne morate mi vjerovati. Sala je bila krcata. Voditelj fenomenalan, pitanja publike su bila jako zanimljiva. Uživali smo slušajući dvoje obrazovanih, šarmantnih, skromnih, pametnih ljudi. Koji melem za moju dušu. Ljudi su tražili da im se Dana potpiše na ulaznicu. Nisam vjerovala svojim očima.
Večeras sam opet pogledala film. I došla do nevjerovatnih saznanja. Film govori o zločinima koje su ustaše činile Srbima od 1941. Na Puli mu je glavni konkurent bio film koji je režirao Antun Vrdoljak, jedan od najpoznatijih čistača Srba sa Hrvatske televizije 1991. godine.
U jednoj sceni na početku filma vidimo kako Zagrepčani 1941. godine oduševljeno dočekuju ulazak fašista u Zagreb. Pri kraju filma vidimo kako Zagrepčani oduševljeno 1945. godine dočekuju ulazak partizana u Zagreb.
U filmu vidimo “Stepinca” kako se zgraža nad zločinima onih koje “ispovijeda”, kako mu je prigovorila Diana Budisavljević, koju fenomenalno igra Alma Prica. Isti Stepinac koji je bio uz ustaše do kraja rata ipak je pomogao Diani da spasi pravoslavnu djecu.
I o Stepincu i o Katoličkoj crkvi mislim sve najgore, a, eto, večeras, sjedila sam u Kinu “Croatia”, najboljem art kinu u Hrvatskoj, koje je u vlasništvu Katoličke crkve.
Hrvatska televizija je u film uložila oko 300.000 kuna, ne pada joj na pamet prikazati ga.
Toliko čudnih stvari oko čudnog filma. Pitala sam se zašto ljudi hrle na projekcije, zašto u tišini gledaju mračnu priču i iz kinodvorane izlaze “sretni”?
Znam odgovor. Ovaj film nije priča o “ustašama”, ni o nimalo i s pravom u ružnom svjetlu prikazanim “partizanima”; ovo je film o Dobroti.
Jedna žena, Austrijanka udana za Srbina spasila je hiljade na smrt osuđene djece. Nije joj bila namjera ući u hrvatsku istoriju ni jednom postati glavna junakinja nekakvog filma “Dianina lista”. U borbi protiv Zla nije bila sama. Pomogli su joj mnogi dobri ljudi, čak i neki Nijemci.
Film je velik zato jer nam priča priču o Dobru i o Ljubavi. Dana Budisavljević nas je uvjerila da Dobro može postojati i u paklu, da dobrih ljudi ima uvijek i svagdje, da smo možda dobri i mi koji gledamo ovaj film.
I jesmo. Zavoljeli smo i Dianu i Danu i one divne ljude koji su nekad bili “pravoslavna djeca”, a danas su starci koji nam pričaju o ljubavi dok šeću među ruševinama logora iz svog stravičnog djetinjstva.
Ovaj film je priča o ljudima. Ne o Hrvatima, ne o ustašama, ne o pravoslavcima, ne o partizanima. Ovo može biti priča i o Islanđanima i Englezima i Pakistancima i Bosancima.
Ovo je priča o dobroj Diani i svima koji u svom srcu mogu naći tračak ljubavi. Pogledajte ga. Saznaćete da ste i vi dobri”, piše u svojoj kolumni Vedrana Rudan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu