Svaki san, svaki uspjeh, pa i onaj najmanji, spočitavali su joj, ubijali nade i želje. Daleko od normalnog i pristojnog života tako je ukratko provodila dane od samog rođenja.
Po rođenju je, priča, već bila predodređena od strane drugih da živi teško i da se bori, prije svega za život.
– Majka mi je bila silovana kada je imala deset godina i jako joj je bilo teško. Da bi uzimali novac za moje izdržavanje, njoj su branili da budemo zajedno – počinje priču kroz suze Biserka, i dodaje:
– Išla sam po hraniteljskim porodicama i prošla golgotu. Sjećam se da sam sjedila na noši u koju su sipali vrelu vodu. Imala sam opekotine po tijelu – kaže Biserka i onda otkriva najjeziviji detalj:
– Satarom mi je isječen nos, donji dio. Živjela sam bez struje, bez osnovnih stvari, nisu mi davali ni da jedem, znam da su mi davali koru hljeba koja je tvrda, i ja sam sisala tu koru, bila sam jako mršava – prisjeća se ona.
Mukama i nesrećama tu nije bio kraj, naprotiv.
U jednom momentu su, kaže, nju i majku ponovo spojili, a onda su njoj oduzeli sve.
– Nije željela da ja budem nesrećna, ne krivim je, pa ja odlučila da me umota u krpu i baci u rijeku. Tada, kada je ona to uradila, jedan taksista ju je vidio i spriječio, htio je i da je bije, ali je odustao. Vratio me je u njene ruke, a ja sam ponovo završila u Zvečanskoj, pa nakon toga u hraniteljskoj porodici – nastavila je ona.
U još jednoj hraniteljskoj porodici nije našla svoju sreću. Živjela je, kaže, jako teško, u kućama bez struje.
– Jedno vrijeme je moja majka živjela na tri kuće od mene, ali tim putem nisam smjela da prođem, kao ni ona da se ne bismo srele. Trpila sam veliko maltretiranje, i odlučila sam da pobjegnem. Našla sam čovjeka koji je bio iz imućne porodice, otišla kod njega i tada je počeo haos. Naime, ja sam počela da živim sa njima, ostala sam trudna i tako trudna bila na skeli i radnicima koji renoviraju kuću, doturala malter, pored toga sam sve ostalo radila, bila sam pravi rob i sluškinja. Nakon toga, odlučila sam da pobjegnem. Vratila sam se u jedno mjesto kod Obrenovca, i tu me je dočekala žena koja me je primila da živim kod nje – priča Biserka.
Ruka spasa poznanice za Biserku je u tom trenutku bila sve, a uskoro je ostala i bez nje.
– Zla sudbina nas je zadesila. Žena koja mi je pomagala, bila je velika domaćica. Imala je baštu i kozu, jako je teško živjela ali mi je pomagala oko djeteta. Jednog dana, izašla je na ulicu i udarila su je kola. Tada se moj svijet srušio, a ja sam ostala sama sa bebom, mojom kćerkom Ivanom u rukama. Bez struje, hrane i vode – prisjetila se teških momenata.
Biserka nije imala kud, bila je mlada i nemoćna. Morala je da nađe rješenje za svoje dijete i sebe, te se odlučila na radikalan korak.
– Moje dijete, moja prva kćerka nije imala šta da jede, ojedala se po cijelom tijelu. Imala sam jednu komšinicu koja mi je davala hranu, kada je imala, i svi su mi rekli da dam dijete na usvajanje. Donijela sam odluku da se ne muči kao ja i da je dam, izašla sam na ulicu, i krenula ka Zvečanskoj. Dala sam je, ali sam uvijek živjela za to da joj nešto odnesem, i kada odem tamo sva djeca dođu oko mene, željna su svega. Radila sam nakon toga, čistila zgrade i svakakve poslove, ali sam donijela veliku odluku, da ne budem nikome više sluškinja – rekla je Biserka.
Pored svega, vjerovala je u bolje sutra i u ljubav koju će je neko pružiti. Upoznala je čovjeka sa kojim je stupila u zajednički život.
– Upoznala sam čovjeka, otišla kod njega u stan koji nije imao struju, on nije nigdje radio. Dobili smo kćerku i sinove, a onda je ponovo krenulo zlostavljanje. Tukao me je, mučio, omalovažavao i svašta govorio. Njegov otac, tješio me je sve vrijeme, pokušavao je da mi kaže da odem i da se snađem, sve vrijeme on je mene tukao, a onda sam odlučila da odem – kaže Biserka.
Stari prijatelj je sreo nesrećnu ženu, i rekao joj da je sada pod njegovom zaštitom. I tu se, dodaje, rodila ljubav.
Danas sa najmlađim sinom i mužem živi u Obrenovcu.
– Moja prva kćerka je u Beču, živi kod oca i nemamo kontakt. Ljuta je jer ja imam još djece, jedan sin i kćerka su kod oca, a jedan sin je kod mene. Tu sam za njih koliko mogu – kaže ona.
Usljed svih nedaća, Biserka je dva puta pokušala sebi da oduzme život, ali su je na vrijeme našli i spasli. Danas bije još samo jednu bitku – da nađe posao.
Muž joj je zaposlen već 30 godina u JKP.
– Zaposle me, ali nakon nekog vremena dobijem otkaz, ne znam zbog čega, vjerovatno jer sam tamnije puti. Moram da kažem, da mi je velika želja da imamo našu kuću i da svi zajedno živimo. Ovako sada imamo jako mali stan i ne možemo svi, a djecu bih uzela kod sebe. I oni su propatili mnogo – priča Biserka kroz gorke suze, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu