Društvo

BALJVINE - SELO NEVJEROVATNE ISTORIJE Srbi i Bošnjaci ratove preživjeli zajedno, ali ih je mir dokusurio

U Baljvinama, vrletnom planinskom selu iznad kanjona Vrbasa, komšije Srbi i Bošnjaci, pravoslavci i muslimani, u ratovima su čuvali i štitili jedni druge: Nikad među njima nije pala ni teška riječ, a kamoli krv! Sada struhuju da će njihov zavičaj umrijeti bez ispaljenog metka.

BALJVINE - SELO NEVJEROVATNE ISTORIJE Srbi i Bošnjaci ratove preživjeli zajedno, ali ih je mir dokusurio
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Istorija ovog sela zvuči kao bajkovita legenda, ali i Bakir i Husein i Zaim iz Donjih Baljvina, i Drago i Jovo i Draginja iz Gornjih Baljvina, kažu da je sve bilo baš tako i nikako drugačije.

A priča ide, otprilike, ovako: U Drugom svjetskom ratu, muslimani su komšije Srbe štitili od ustaškog pogroma, a ovi njih od četnika i “drugih vojski”.

Kad se zakuvalo početkom devedesetih, sve je opet riješeno komšijskim dogovorom, sažetim u rečenici: “Vi vežite vaše pse, mi ćemo vezati svoje!”

Nisu se osvrtali na nacionalističke poruke sa strane, u stilu: “Nema ovdje ni pravih Srba, ni pravih muslimana!” Baljvčani su tjerali svoje. Selo je, tokom cijelog rata, bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske, ali mještani su imali svoje, mješovite, patrole. Zlu ne trebalo.

Kad su selo 1995. napale hrvatske snage, pobjegli su i Srbi i Bošnajci svako na svoju stranu. Mnogi se nisu vratiti iz izbjeglištva. Oni koji jesu, žive po starom. Nikad se nisu posvađali ni oko žene, ni oko zemlje. Nikad nisu završili na sudu, zbog međe iako im njive međe. Ali, nikad se nisu međusobno ženili i udavali. U šali kažu da bi to bio incest, jer jedni druge smatraju rođacima.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

-Vratio sam se, evo ima 19 godina, i što se tiče međunacionalnih odnosa, nemam riječi: pazimo se i pomažemo, kao i uvijek. Nije to ništa naročito. Da je sreće, svi bi ljudi na svijetu živjeli tako. Ali, sve je nas manje. Odoše i muslimani Bošnjaci i Srbi. Mladi su otišli odavno, sad i stari odlaze. A kako i da ostanu, ni vode nemamo ko ljudi, a bavimo se poljoprivredom. Evo 19 godina ja slušam obećanja da će izgraditi vodovod, pa ništa od toga – kaže Bakir Zahirović (40) iz Donjih Baljvina.

Sličnu priču pričaju i njegove komšije Srbi iz “gornjeg sela”.

Nema vodovoda, nema čestitog put do svih zaselaka, elektromreža dotrajala, struja slaba, internet nikakav, nema prodavnice.

Lijepo je što u Baljvinama nema ni “dvije škole pod jednim krovom”, djeca uče zajedno, ali nema ni djece. Sedmoro mališana živi u Donjim, osmoro u Gornjim Baljvinama, računajući i one iz viših razreda, koji u osnovnu školu putuju u 15 kilometara udaljen Mrkonjić Grad.

Lijepo je što paroh i imam sarađuju, što su i džamija i crkva na svom mjestu, netaknute i u ratu i u miru, što su muslimani i pravoslavci pomagali jedni drugima u gradnji hramova, što se svako “po svom zakonu” moli Bogu ili Alahu i što se o praznicima mještani obilaze i čašćavaju.

Ali, valja živjeti i život zemaljski, a to sve teže ide.

-Da je lako, nije, ali ko hoće da radi, može i u Baljvinama živjeti dobro – veli Husein Mešić (62).

Kaže, svi u ovom selu rade, vrijedan je to svijet. Drže stoku, obrađuju zemlju, mnogi uz to rade i u firmama u Mrkonjić Gradu.

Pročitajte još

-Skoro svaka kuća je posijala povrće, ali problem nam je što nemamo žive vode. Ajd sad, dok je kiša, i nekako, a zamislite kako je, u selu bez vodovoda, napojiti krave i zaliti bašte, kad upekne – veli Husein, dok njegov komšija, penzioner Zaim Zahirović (66), dodaje da je, ipak, svakom najmiliji njegov rodni kraj.

Istu muku muče i  jednako svoj zavičaj vole i Lakići, Tešanovići, Todorovići, Eraci… iz Gornjih Baljvina.

I jedni i drugi prepričavaju kako im godinama, ministri, inženjeri, funkcioneri, obećavaju da će vodovod biti izgrađen, samo ako… Čak je i jedan Švajcarac dolazio da “istraži slučaj”.

-Jednom su nam rekli da mi u selu treba da skupimo 30.000 KM, da bi počeli radovi. Otkud nama tolike pare – vele mještani.

Išli su tako, kažu, Jovo Tešanović i Šaban Nešić, kao predstavnici sela, u opštinu u Mrkonjić Grad, da “poganjaju vodovod”.

-Razgovarao je s nama jedan ministar, zamjenik ministra, šta li je, imena mu se ne mogu sjetiti, uglavnom funkcioner iz Banjaluke. Reče nam tada da će doći u Baljvine, za 15 dana, pa će početi radovi. Ja mu rekoh: dođi, ja ću janje ispeći. Prošle su tri godine od tada, on ne dođe, a to janje je već odavno stara ovca – priča Jovo Tešanović.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Njegov sin Drago i snaha Draginja imaju najveću porodicu i imanje u Gornjim Baljvinama. Četvoro djece, đaka, ko četiri jabuke: Dragana (15), Marija (13), Lazar (12) i Milica (10). Veliko je to i rijetko bogatstvo ovdje, ispod Čemernice, na 700 metara nadmorske visine.

Troje starijih Tešanovića, dok traje škola, žive sa djedom Jovom i bakom Gospavom u Mrkonjiću, da se ne pate, putujući svaki dan. Najmlađa Milica ide u školu u selu, jer u Baljvinama imaju samo školu do petog razreda.

Sada djeca ne idu na nastavu, pa su se svi okupili u porodičnoj kući na kraju sela, da pomognu na imanju, koliko ko može. A posla, pune ruke. Imali su Tešanovići više skoro 300 ovaca, ali teško je to bilo deverati bez vode, pa su stado smanjili na 20 ovčica, samo za svoje potrebe. Sad drže dvadesetak krava i teladi, a i sa tim teško izlaze na kraj.

-Da su uslovi bolji, da ima vode i nekih donacija da se napravi štala, mogli bismo komotno džati 50 goveda. E, to bi već bio pravi posao, moglo bi se od toga dobro živjeti – kaže Drago.

Njegov otac Jovo, njemački penzioner, invalid, koji je, kaže,”kičmu polomio služeći Švabu”, moli boga da poživi dok mu unučiči ne stanu na noge.

– Kad ja umrem, ostaće bez moje penzije, a onda mrka kapa. Dobra su to dječica, i sin i sanha su dobri, rade kao mravi, ali jedva izlaze na kraj. Ne zna više čovjek šta i i kako bi. Ako ktritikuješ, ispadaš bijela vrana, ali ni ćutati ne vrijedi, jer se ovako više živjeti ne može  – kaže Jovo Tešanović.

Od Baljvina do Novog Zelanda

Da selo koje je preživjelo ratove bez kapi krvi, izumire u miru, svjedoči i statistika. Po popisu iz 1991.u Baljvinama je živjelo 1.140 meštana, po popisu iz 2013. svega  350, a danas u selu stalno boravi manje od 200 mještana: stotinak Bošnjaka i oko 60 Srba.

Kako svjedoči paroh Boban Petrušić, u Gonjim Baljvinama ima 56 praznih kuća, dok u 26 domaćinstava žive mahom ljudi stariji od 65 godina.

Mještani u oba dijela sela kažu da njihovi rođaci i komšije žive doslovno širom svijeta: od Mrkonjić Grada, Banjaluke, Tešnja i Jajca, do Švedske, Norveške, Novog Zelanda, Španije i SAD.

Kome je stalo do naše dece!

-Svi pričaju kako će pomoći porodice sa više djece, kako će majke dobiti penziju, kako će država pomoći selu, da svako može živjeti kao čovjek na svom imanju. A ,evo, vidite kako mi živimo na selu u kući punoj djece. Nemamo se gde ni okupati ko ljudi – kaže Draginja Tešanović.

Za četvoro djece osnovaca, kaže, prima dječji dodatak od ukupno 140 maraka, a samo jedna mjesečna karta za đaka košta 70 KM.

-I još neće da dođu autobusom ovamo, nego djeca treba da pješaće dva kilometra do autobusa. Ni kad su dijelili one pakete sjemena, nama niko nije javio, pa nismo ni dobili. Djeca se muče i sa ovom nastavom na daljinu, nabavili smo neki laptop, ali ne vrijedi, kad je internet loš. Nije ni čudo što ljudi napuštaju imanja i odlaze – kaže Draginja.

Dodaje da sa komšijama muslimanima Srbi nemaju nikakvih problema, naprotiv.

-Lako je nama sa njima, oni ljudi muče iste muke kao i mi – kaže ova majka četvoro djece.

Petrušić: Ljudi su dobri, ali je život težak

Paroh Boban Perušić kaže da su Srbi u Gornjim Baljvinama dobri ljudi, koji redovno dolaze u crkvu, vode račua o starima i imaju dobre odnose sa komšijama Bošnjacima. Priznaje da život u selu nije lak, ali kaže da opština čini sve što može da pomogne mještanima.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Kad su 1995. otišli u izbjeglištvo, bježali su makadamom, danas selo ima asfalt. Vodovoda nema, ali opština sufinasira dovoz vode u cisternama. I ovo infrastrukture što imamo, izgrađeno je posle 2008 .godine. Ali, narod je tada već bio  otišao, mahom u Mrkonjić Grad ili Banjaluku. Kad su videli da je tamo lakše živjeti, mnogi se nisu vratili, iako vole svoje selo i često dolaze – kažePetrušić.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije