Tako se nakon deset dana zimskih radosti, završila ova vesela epizoda u gradiću i inače poznatom po domišljatim mještanima.
Sanke povezane u kolonu, poput malih vagona, koje, umesto lokomotive, sniježnim poljima vuče traktor, a na sankama i po pedesetak zajapurenih mališana.
Tako su se svakog dana i svake večeri, još od Božića, zabavljala djeca u Bosanskom Petrovcu, a uz djecu dobro su se proveli i njihovi roditelji.
Jer, nakon svakog sankanja uslijedio bi after parti: čaj i slatkiši za djecu, kuvano vino za odrasle, a nakon posljednje vožnje u ovoj sezoni, na trpezi nasred livade našlo se i sendviča, pice, meze.
Sve je popraćeno i objavama na društvenim mrežama i stotinama pozitivnih komentara.
– Živ i zdrav bio kolega, ja mislim da si najveći donator sreće za ovu djecu, oni ovo tebi nikad neće zaboraviti – napisao je Goranov sugrađanin Dragan Mrđa na Fejsbuku.
A Goran je, da bi podsjetio komšije kako je sve počelo, na svom profilu objavio video prvog veselog karavana.
Na ideju da organizuje veseli vozić došao je, kaže, još prije tri godine. Prve dvije godine je vozić „saobraćao“ samo dva dana za Božić, ali je ove godine dostigao vrhunac popularnosti, pa je sezona sankanja uz traktorsku podršku produžena.
– Prvu vožnju smo organizovali na Božić, poslije ručka. Prvo su došla sa sankama deca iz Partizanskog naselja, gdje živim sa porodicom. U narednim danima su nam se pridružili i mališani iz Dževara i Novog naselja, a poslije su došli i iz drugih gradova – objašnjava Goran za Srpskainfo, kako funkcioniše ovaj neobični poduhvat.
Pošto su klinci tražili stalno tražili još jednu vožnju, Goran je odlučio da vesele ture organizuje i uveče.
– Nek se djeca vesele, a i mi odrasli se uz njih lijepo družimo – kaže Goran.
Njegov veseli vozić nije nikakav projekat i nema podršku donatora, osim, naravno, komšija i prijatelja.
– Imam svoj traktor, šta mi fali da provozam djecu na sankama. Za čaj i slatkiše su najčešće zadužene moja supruga Ana Latinović i naša komšinica Marija Knežević, a pripomogne i moj sin Dušan Kerkez – kaže Goran.
Goranov komšija Mićo Dukić, zvani Cakle, bio je zadužen je za bezbjednost. Njegov posao je bio pazi da vozić putuje bez problema i da deca budu na broju do poslednje stanice.
Kada je sinoć vozić stigao na posljednju stanicu, na livadu gdje je naložena vatra i pripremljene đakonije, svi su se lijepo ispozdravljali, uz poruku: “Doviđenja, do idućeg snijega”.
Uostalom, i djeca se uskoro vraćaju u škole, pa su odrasli mudro zaključili da je vrijeme za “igrati se razlaza”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu