Kada Balaban i Savić, koji se dugo poznaju, dijeleći ljubav prema konjima, sjednu u zaprežna kola, njihovoj sreći i zadovoljstvu, kažu, nikada i nigdje nema kraja. Oni to najčešće pokazuju tokom pravoslavnih praznika u januaru, ali i u drugim prilikama cijele godine.
Ljeti najčešće idu na narodne zborove, sajmove i izložbe stoke. Tada upregnu konje, postave praporce, namažu ormu koja blješti, zategnu lance i amove, uvežu repove svojim ljubimcima, pa krenu kroz selo.
Posjedujem traktore i automobile, moderne mašine i prevozna sredstva, ali su mi konji na prvom mjestu. Oni su mi najdraže životinje, moj ponos. Nekada su konji u našem kraju orali, vukli plugove i drljače, vlakali balvane u šumi, radili teške poslove… Sada konje hranim cijelu godinu čekajući priliku da na Božić provezem badnjak, mladence na svadbi, poredam na kola radoznalu djecu za koje su konjske zaprege i fijakeri interesantniji od najskupljih automobila, pa uz put i niz put – ispričao nam je Vlado Balaban, poznat po nadimku Rika.
U crkvu u Aleksićima nedavno je na božićno jutro dovezao vjernike na molitvu. Pokrivajući konje da se ne prehlade, kojim je prešao nekoliko kilometara kroz snijeg, na hladnoći, priča da su konje imali njegov otac Slavko i djed Ostoja. Oni su na Vladu prenijeli ovu ljubav, a on se trudi da među svojim potomcima, sinovima Mladenom i Nikolom, te unukom Milanom, pronađe nasljednike, da se ova lijepa tradicija u porodici Balaban ne prekine, ne ugasi.
Mile Savić iz Velikog Blaška zavolio je konje u djetinjstvu. Maštao je da ih samostalno tjera, da ide gdje mu je volja. U dječačkim danima tu želju je ispunio. Mnogo godina kasnije ova strast nije ga napustila.
– Konj je veliki čovjekov prijatelj. On uvijek gazdu doveze kući i rzanjem se oglasi, ako ga niko od ukućana ne dočeka. Dešavalo mi se nebrojeno puta da zaspim od umora, legnem u slamu u zaprežnim kolima, umotam kajase oko šaruga, a konji idu lagano, korak po korak sve do kuće. Nisu me nikada odvezli na pogrešno mjesto ili prevrnuli kola, zapeli za plot, drvo ili kakvu magazu pored puta – opisuje Mile Savić sklonosti i vještinu, poslušnost svojih konja.
Često sa njim putuje i supruga Mileva ali ona, kaže, uglavnom žuri zbog obaveza. Tada popusti kajase, pa konji kasom ili krupnim korakom u čas posla, iz bilo kojeg mjesta u laktaškoj ili prnjavorskoj opštini, stignu kući.
Podršku i pomoć Vladi Balabanu i Mili Saviću pružaju mnoge komšije, ljubitelji starinskih običaja i narodni dobrotvori. To su Branko, Veljko, Novica, Boško i Dušan Đukić, Čedo Rogić, Dane Pejić, Milorad Malkić, Stojan Miletić, Goran Ugrenović, Živko Radujković, Dalibor Runjo…
Nekada je u Drugovićima, Aleksićima, Devetini i drugim selima, pričaju Mile Savić i Vlado Balaban okruženi komšijama koji su došli na crkvenu molitvu, bilo destine, pa i stotine konja. Svaki domaćin imao je po dva, a siromašniji po jednog konja. Vremena su se davno promijenila, konja gotovo da nema u selima, a sve poslove preuzele su poljoprivredne mašine. Konji služe samo za razonodu najvećim ljubiteljima ovih životinja, koji ih hrane, timare, diče se njima čuvajući uspomene na davno prohujalo vrijeme, na težak život u selima.
Konjička tradicija u Gradiški
Tradicionalne konjičke igre godinama se održavaju u Gradiški, gdje još uvijek postoji nekoliko ljubitelja konja okupljenih u KK “Posavko”. Među njima prednjače Mićo Ristić i Jovan Lepir.
– Ovdje još ima mnogo ljubitelja i vlasnika rasnih konja i lijepih fijakera. Oni su izdržali mnoge izazove savremenog doba. To je najveća vrijednost – kazao je Ristić.
Miloš Jokić iz Nove Topole decenijama u zaprezi putuje na svetkovine, vašare i zborove u cijelom Lijevče polju.
– Penziju trošim na konje i to me čini srećnim i zadovoljnim. Da nema konja, ne bi ni mene bilo. To je moja neopisiva ljubav kojoj sam posvećen i danju i noću. Moja supruga Ljubica nekada je prigovarala kada se spremam na zbor ali sada mi ni ona ne pravi probleme. Dođe to sa godinama – duhovito objašnjava Jokić svoj bračni status, opsjednut konjima, zborovanjima i fijakerima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu