Na taj način postao je prvi selektor koji je samostalnoj državi Srbiji donio zlatnu medalju i ušao je u istoriju.
Zadovoljan sam koliko je igrača iz moje generacije koja je osvojila titulu evropskog šampiona i Paunovićeve koja je bila svjetski prvak uspjelo u fudbalu. To je više nego uobičajenih i relanih 25-30 odsto iz neke mlade ekipe koja napravi veliki uspeh. Sada u slekciji Srbije ima šest-sedam igrača, standardnih ili povremenih reprezentativaca. To su Mitrović, Rajković, Veljković, Milinković-Savić, Maksimović, Gaćinović, ti momci su bili glavni igrači, nosili su selekciju koja je bila šampion Evorpe i kasnije su postali svjetski prvaci, a sada su u A timu. Oni koji nisu u reprezentaciji napravili su ozbiljne karijere u inostranstvu ili su u Zvezdi i Partizanu, a to je pokazatelj da smo dobro radili. Oni ulaze u najbolje fudbalske godine mislim da Srbija s te strane neće imati problema i da će oni da nam donesu još dosta radosti.
Među najveća igračka razočarenja Drulović ubraja Evropsko prvenstvo u Holandiji i utakmicu protiv Španije u kojoj su “plavi” cijelu utakmicu imali prednost, a na kraju su poraženi uz “kumovanje” francuskog sudije Žila Vesijea.
– Na utakmici sa Španijom desila se sudijska krađa, prije svega što je francuski arbitar prestrogo isključio Jokanovića, a on je bio jedan od naših glavih šrafova. Od njega je sve išlo u napadu i u defanzivi, davao je dinamiku našoj igri. Osim toga penal koji je dosudio za Špance je izmišljen. Na kraju mi je žao Norvežana, jer su i oni trebali da prođu, a možda se ta pomoć Špancima mogla i očekivti. Poslije toga smo otišli na Holandiju, koja je imala strašnu ekipu. Protiv njih smo zaista loše odigrali, olako smo im dozvoljavali da stvaraju šanse i postižu golove, a tu se itekako vidio Jokanovićev izostanak, on je, po meni, bio naš najbolji vezni igrač. Žao mi je poslije svega, imali smo sjajnu generaciju i mogli smo da ostvarimo mnogo bolji rezultat.
Drulović je jedno vrijeme bio vršilac dužnosti selektora A repezentacije, trebalo je da potpiše ugovor i nastavi sa radom, ali se to nije desilo. Zbog toga je pomalo ljut, kao i zbog činjenice da je 1998. godine u Francuskoj ostao bez minutaže u dresu SR Jugoslavije.
– Mnogi se ljute na mene kada kažem da smo sami sebi najveći protivnici, ali u to sam se uvjerio iz iskustva prvo kao igrač, a zatim kao v.d selektora A reprezentacije. Mislim i da smo 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj mogli da ostvarimo mnogo bolji rezultat, jer smo imali strašnu generaciju. Bio sam jedan od igrača u najboljoj formi u Evropi, a nisam odigrao ni minut. Tri puta sam izlazio na zagrijavanje i sjećam se da je trebalo da uđem protiv Holandije i odigram produžetke. Kada smo primili gol u finišu samo sam se od aut linije vratio na klupu, znao sam da je gotovo. To su neke stvari gdje čovek nauči kako treba da radi svoj posao. Ako igraju oni koji zaslužuju imate šansu da napravite nešto. Svjestan sam da se ponekad treba prilagoditi nekim stvarima, ali kod nas uvijek postoje neki “viši interesi” i to nam se obije o glavu. Zbog ovoga me mnogi ne vole, ali nema potrebe da pričam ono što nekome odgovara ili da se bilo kome dodvoravam – poručio je Drulović.
I dan danas omiljen je kod navijača Porta, iako je iz ovog kluba prešao u redove ljutog rivala Benfike.
– U Portu sam bio šest i po godina, imao sam sjajne sezone, igrao u vrhunskoj formi. Prije samog odlaska imao sam obećanja da ću dobiti novi ugovor, sa boljim uslovima, ali se to razvuklo. Predsjednik je samo obećavao, ali nikako da potpišem. Onda je usledio poziv za Benfiku, gdje sam odmah dobio kapitensku traku, a možete zamisliti šta to znači, to je kao da iz bZvezde odete u Partizan ili suprotno. Ipak, nikada nisam imao problema zbog toga, jer ništa o Portu nisam ružno rekao, uvijek sam isticao da je to moj najbolji period u karijeri.
Prijateljstvo sa Žardelom
Drulović je u Portu imao odličnu saradnju sa Brazilcem Mariom Žardelom s kojim je odlučnim odnosima.
– Mario je moj veliki prijatelj, odličan tandem smo bili. On je najbolji fudbaler za igru glavom kog sam upoznao i najbolji napadač svakako, a još uvek čuvam sat koji mi je poklonio. I dan danas ja sam rekorder portugalskog prvenstva sa 23 asistencije u sezoni, a naravno najviše sam njemu asistirao. Žao mi je što je po završetku igračke karijere imao loš period u životu, a vjerujem da će se vratiti u normalan tok. Bio je veliki profesionalac, znao je da samo radom može do uspeha. Kada na utakmici ne postigne gol na sljedećem treningu je ostajao da vježba, bilo ga je zadovoljstvo gledati ili mu centrirati. Jednom ili dva puta je bio najbolji strijelac Evrope, a to nije nimalo lako.
Trenerski nomad
Ljubinko Drulović se već 14 godna bavi trenerskim poslom, a pored Evrope, gdje je osim reprezentativnih selekcija Srbije vodio i A tim Makedonije, te portugalski Turizense, slovenačku Dravu iz Ptuja i srpske timove Banat i Partizan, radio je još u Aziji i Africi, pa se za njega s pravom može reći da je trenerski nomad.
– Zadnji posao mi je bio u selekciji Uzbekistana do 23 godine, a jedno vrijeme selektor A tima je bio Ektor Kuper s kojim sam imao sjajnu saradnju. Onda je on dobio otkaz, promijenilo se i rukovodstvo saveza, tako da nisam ostao, ali je sve što smo dogovorili ispoštovano. Ljudi kod nas imaju pogrešnu sliku o ovoj zemlji, ona je u ekspanziji, a prijestonica Taškent je velegrad. Sjajno mi je bilo i kada sam vodi Prvi avgust, tim iz Angole, koja je prekrasna zemlja – kaže Ljubinko Drulović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu