U urušenim zidinama, išaranim grafitima, kriju su priče zlata vrijedne, tihi svjedoci o trenucima koji su nekada živjeli u gradu na Vrbasu. Grane se nadvile na njihovim tajnama, skrivajući ih od očiju građana, koji svakodnevno prolaze, gotovo ne osvrćući se. Od zaborava ih kradu tek stariji Banjalučani i rijetki ljubitelji i poznavaoci istorije, ušuškane u dalekoj prošlosti.
Grad na Vrbasu ne pokazuje poštovanje prema svom kulturnom blagu, pa mu sjaj s vremenom blijedi. Glavu okrećemo od svoje ljepote, diveći se tuđoj! A duh razaranja živi i održava se, čak i u vremenima kada gradimo i stvaramo. Kultnim građevinama, koje su razorni zemljotres iz ’69. i vrijeme ranili, u miru nismo dali lijeka.
Dok građani samo čeznu i kritikuju bez inicijative, a Grad se ograđuje vlasničkim odnosima, kulturno-istorijski spomenici čekaju konačnu smrt. Lakše je, izgleda, ubiti, nego udahnuti život!
Kuća Milanovića, kuća Šeranića, vila Paskolo, vila porodice Levi… samo su uvod u dug spisak građevina za koje gotovo niko nema sluha, ni vida. Poznavaoci prošlosti grada na Vrbasu nerijetko pominju i staru hidrocentralu iz koje je, davne 1899. uključena prva sijalica u gradu, a čeznu i da zaživi jedna stara kaldrma. Vila Božić i dobro poznata banjalučka „Realka“, ne dočekaše svoju restauraciju, pa već godinama počivaju samo na fotografijama.
Naša kulturna dobra, tihi svjedoci prošlosti, zaštićena su samo na papiru, a u realnosti izložena zaboravu. Dok građani glasno progovore, a nadležni progledaju, možda će već biti kasno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu