“DUŠA JE ŽIVA KAD JE DOBRO RODILA ŠLJIVA” Njemački penzioner duhovni mir pronašao u Grbavcima kod Gradiške

Društvo
Autor:

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

Dragan Zrnić među svojim šljivama.

Poslije povratka iz Njemačke, gdje je 30 godina radio u industriji namještaja, Dragan Zrnić iz Kruškika kod Gradiške pronašao je duhovni mir u šljiviku u Grbavcima.

Za dobro zdravlje, fizičku kondiciju i zadovoljstvo svakodnevicom, Dragan zasluge pripisuje svome voću i voćkama šljive i trešnje na obroncima Kozare. On je već 13 godina u penziji, ali za razliku od domaćih penzionera nema razloga za brigu, visinu ili redovnost penzionerskog mjesečnog primanja.

Njemačka država ga je, kaže, materijalno zbrinula za treće životno doba, ali je poslije povratka u rodni kraj počeo tragati za duhovnim mirom i zadovoljstvom.

– Nigdje mi nije ljepše nego u šljiviku bremenitom od plavih voćki, kao što je plavo nebo moje Kozare ili plavičaste daljine prema Lijevče polju ili Zapadnoj Slavoniji, do kojih odavde doseže pogled tokom sunčanih dana, kao što je većim dijelom godine – opisuje Zrnić, porijeklom iz obližnjih Baraja, svoje impresije.

On se davno iz rodnog sela, šezdesetih godina prošlog vijeka, otisnuo u svijet, u potrazi za srećnijim i boljim životom, zajedno sa mnogim vršnjacima, rođenim tokom Drugog svjetskog rata.

– Tada su se ovdje, u celom Potkozarju i na Kozari osjećale tragične posljedice ratnih strdanja i razaranja, kuće su bile porušene, spaljene, a mnogi stanovnici skončali u ustaškim logorima, u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Vladala je velika nemaština, moralo se tragati za boljim i ja sam otišao uvjeren da ću se ponovo vratiti – sjeća se Dragan dječačkih dana i godina ispunjenih siromaštvom ali odlučan da mjenja život ka boljem, da pobjedi siromaštvo.

– Prvo sam se zaposlio u Rijeci, nekoliko godina radio na građevini, a poslije prešao u Sloveniju, u Jasenice. Poslove nisam mjenjao, građevinska skela bila je moja jedina šansa, poligon za napredovanje. Ovdje nisam imao ništa, a odlazak je već predstavljalo korak više, pogled dalje. Treća stanica u mome radnom vijeku, na kojoj sam se zadržao trideset godina, sve do penzionisanja bio je Frankfurt, gdje sam se zaposlio u industriji namještaja. Tu sam stekao i porodicu, skrasio se sa suprugom Rankom, kćerkama, dobio unučad – opisuje Dragan. Zov zavičaja bio je jači od blagostanja Njemačke i Evrope.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

Savile se grane koliko su rodile šljive Dragana Zrnića.

– U Kruškiku kod Gradiške izgradio sam kuću, uredio sve što je potrebno. Tu živim sa suprugom i dobro nam je, nemam razloga da se žalim ni za šta. Ovdje imam duhovni mir. Moj šljivik, čist vazduh, sunčan dan i puna pluća su moje najveće bogatstvo. Moj rodni kraj se promjenio, odavno se ovdje ne živi kao nekada, kada sam bio mlad, nego mnogo bolje, evropski i svjetski. Tako to vidim, osjećam i doživljavam – uvjijeren je ovaj vitalni penzioner, željan duhovnog vrela kojem se vratio poslije više od pola vijeka.

Opjevana Kozara, njena sela i planinski vrhunci na kojima raste i rađa svakojako voće su Draganova stalna inspiracija, životna opsesija.

– U mome šljiviku Sunce nikada ne zalazi, ono sija od rađanja do zalaska. Zato su i šljive koje su se ove godine polomile od roda, slatke i sočne. Sadio sam ih u zanosu, pratio svaki listić i cvijet kako se razvija i raste. To je božiji dar za sve što pružam, dajem, poklanjam – pripovjeda Dragan među rodnim šljivama, u ambijentu beskrajne i neopisive ljepote koju samo priroda može da priredi, a čovjek prepozna, zavoli i njeguje.

Najdraže pohvale žena

Dragan Zrnić priča da su mu najdraže pohvale žena koje koriste njegove šljive za pekmez.

– Slast koju nalaze u mojim šljivama je jedinstvena jer je Sunce uvijek iznad rodnih grana i krupnih plodova. Zato sam na dobrom glasu, a meni je upravo šljivik važniji od svake druge imovine, a Grbavci lepši od Frankfurta – objašnjava Zrnić svoje emocije.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO