Kolumne

Ekonomija 13. praseta

Tri mjeseca pod režimom korone bacila su privredu Srpske na koljena. Sudeći bar prema svakodnevnim jadikovkama poslodavaca.

Branko Tomić
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Kukanja o teškim uslovima privređivanja nebrojena su u proteklih desetak godina, ali sve što smo mogli vidjeti i onda i sada je saosjećanje Vlade RS jedino prema mukama onih koji su zakidali prava radnika na svakom koraku.

U procesu tranzicije iz socijalizma u kapitalizam nekako smo zaglavili u… feudalizmu. Kao da je neko namjerno htio da se poigra s nama, pa je brojčanik u vremeplovu, dok niko nije gledao, pomjerio na fabrička podešavanja.

Tek što smo otvorili oči zapljusnuli su nas obespravljeni radnici, koji umjesto desetine crkvi i feudalcima daju trećinu državi, a s poslodavcima potpisuju ugovore krvlju kojih se ne bi postidio ni sam đavo.

Plesanje na žici između tržišne i planske ekonomije, po “ho-ruk” sistemu, dovela nas je do toga da svi pokušavaju da od države izmuzu što se može izmusti.

Pri tome zaboravljaju da i poslovično obdarena simentalka ima svoja ograničenja i da će iz istog vimena sisati samo oni koji su bliski vladajućoj kasti. Koliko god moderni feudalci, u bijesnim limuzinama iz čijih auspuha suklja vatra ljuta, glumili brigu o svakom svom podaniku, iz njihovih djela se vidi prezir prema nezahvalnim kmetovima.

Kada smo već kod životinjske farme, sigurno bismo mnogo bolje prošli kada bismo “dozvolili” tržištu da funkcioniše po modelu koji vlada svijetom klempavih četvoronožaca. Ako si slabić, nedovoljno jak da se izboriš za hranu (čitaj: kapital), kao trinaesto prase možeš jedino da staviš ključ u bravu i eventualno pokušaš da se ostvariš na nekom drugom mjestu. Makar to bio položaj dvorske lude, koja će za tanjir pomija zabavljati gore od sebe, uloga ratnika za sulude ciljeve gospodara ili, u krajnjem slučaju, ražanj.

Ne bi više palo autoprevoznicima na pamet da traže hljeba (subvencije) preko pogače (preskupe cijene karata). Niti bi neko ko ima zdravstveno osiguranje bio primoran da pjevajući ide privatniku na deranje kože. Niti bi ugostitelji pili krv konobarsku na slamčicu. Niti bi nam obrazovni proces bio sveden na nivo pačje škole, iz koje se liferuju direktori i ministri samo zato što su u sistemu vlasti. Niti bi javne kuhinje pucale pod teretom navale gladnih i obespravljenih. Niti bi se “grandiozni projekti” naplaćivali 10 puta više nego što realno vrijede. Niti bi kriminalci odvodili poštene na sud, zbog povrede časti i ugleda…

U svinjskoj ekonomiji, međutim, moderni feudalci ne bi mogli umišljati da su bogovi i obećavati vjernom stadu uvijek iznova i uvijek iste kule i gradove. Obična računica, s dvije operacije – plus i minus, kaže da se ono što se uzme ne može vratiti ni u približno istom iznosu. Od čega bi onda živjela odnarođena dvorska svita?

Korona je u prvom naletu uzela svoj krvavi danak. Zvanično, nije nam nanijela veliku štetu; tek nekoliko hiljada otkaza za lako zamjenjivu robu.

Varaju se, ipak, svi koji misle da će pandemija na tome stati. Kada se u maloj bari nađe mnogo krokodila, pitanje je vremena kada će se braća po novcu međusobno pohvatati za debele vratove.

Badava će im biti sva blaga koja su preko noći stekla. Jedino što će krkljajući, jedan po jedan, možda uspjeti da prosiktaju: “Konja! Kraljevstvo grhhh.. dajem za grhhh… konja!”

Ali, tada će biti kasno. Kada lavina krene niko je neće moći zaustaviti.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu