Kako i sama autorka kaže, većina pjesama nastala je u hodu, jer je jako teško zauzdavati poeziju.
– Slažem se s tezom da je moguće razviti rutinu toliko da možete napisati nešto kvalitetno kad god sjednete za tastaturu, ali to kod mene ne funkcioniše baš uvijek. Nisam htjela da se forsiram, kao što to ponekad činim kod pisanja priča. Većina tih pjesama inspirisana je zapravo drugim ljudima, bliskima ili strancima, običnim prolaznicima. To je knjiga o svima nama, ja sam je samo napisala – rekla je ova mlada autorka.
Za svoje pjesme kaže da nisu autobiografske i da se nije baš uvijek osjećala onako kako je pisala.
– Neke pjesme jesu nastale u trenucima kad je bilo teško, ali one najbolje su nastajale u onim najboljim danima, kad je sve bilo super. Prema nekima sam ambivalentna, čas ih volim, čas se kajem što ih je iko drugi pročitao. Bilo ih je lako pisati, i bilo je lako imati neko ogromno samopouzdanje prije nego su postale knjiga. U trenutku kad je sve ugledalo svjetlo dana, bilo je tu nekih sumnji i nedoumica, ali iz ove perspektive i te kako vrijedi – objasnila je ona.
Svoju prvu pjesmu iz zbirke napisala je 2010. godine, iako je pisala i mnogo prije toga, nije joj bila namjera da izda knjigu.
– Može se reći da sam se zasitila te knjige za cijeli život prije nego je objavljena, ali sam prošle godine našla neku novu ljubav za nju. Bile su to tek samo pjesme, neke mlade i naivne, neke ozbiljne, čak i hermetične. Mislila sam da će se objaviti nekad, ali možda ne još. Desio se pravi splet okolnosti i jednostavno je bilo pravo vrijeme da ona postane to što jeste. Bilo je lako i lijepo napisati tu knjigu, ali kad je objavljena, to je bilo još ljepše. Dobijala sam toliko poruka i reakcija od najbližih ljudi, a i od onih koji su za zbirku čuli i kupili je usput. Iskreno sam se obradovala svakoj reakciji, ali gotovo najviše onim neočekivanim, od ljudi koji su je nosili svuda sa sobom, pa i u bolnicu ili na rijetka putovanja u toj 2020. Moram dodati i da mi je mnogo lakše živjeti otkad znam da ni ja, a ni ta knjiga, nemamo moć nad tim kako će je neko percipirati. Ono što je napisano je temelj, ostalo je na čitaocima – kaže autorka.
S obzirom da je njena knjiga nastala u jeku globalne pandemije, nije je bilo nimalo lako promovisati i predstaviti javnosti.
– Desilo se ono što vjerovatno nijedna osoba kojoj izlazi knjiga ne bi nikad poželjela – nema promocija, književnih festivala i sajmova, zatvorene knjižare. Na početku je sve izgledalo kao loš film, ali zahvaljujući mom sjajnom izdavaču Imprimaturu, nije se ostvario scenario u kojem moju knjigu kupuju i čitaju samo moja baba i njena sestra. Oni su uložili gotovo nadljudske napore da promovišu zbirku, podrže, pričaju o njoj. Imam samo riječi zahvalnosti za cijeli taj proces, od izdavanja do danas – naglasila je.
Za sebe kaže da je zaljubljenica u pisanu riječ oduvijek, a o tome govori čak i njeno ime.
– Ono što piše na koricama zbirke i što je sad već smiješna slučajnost je da sam ime dobila po Aleksinoj „Emini“. Zaljubljenica sam u pisanu riječ i jezike, volim da putujem i da vezem, a cjelodnevno kuhanje i streljaštvo su mi omiljene razbibrige. Radim, pišem, sanjam i živim u Helsinkiju – kaže Emina Elezović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu