Kada se govori o Kusturici, nema sumnje da je njegov zavičaj Sarajevo i Bosna, ali ja ovo ne govorim na način na koji je svojevremeno šampionka naše građanske tolerancije Vesna Pešić njega proterivala iz srpske nacije i vraćala tamo. Govorim o nečemu što bi bilo vezano za zbirno mesto njegove emocije -rekao je Lompar.
Prema njegovim riječima, Kusturica je u tom smislu vezan za taj zavičaj i to se pojavljuje u njegovim iskazima.
Srpski akademik Matija Bećković naglasio je da je, čitajući Kusturičine zapise, vidio plamičke o kojima je svojevremeno pisao srpski nobelovac Ivo Andrić, koji najavljuju “šta se iza brda valja”.
– Nije se libio da spominje imena, ali ih je već sada uočavao kao prethodnike neke strahote koju nije imenovao, ali koju mi svi svaki dan osećamo – rekao je Bećković u obraćanju publici u prepunoj Hali “Plato Branko Miljković”.
On je istakao da, kada čovjek čita ovu knjigu, tu sve ima duplo dno i neku važniju pozadinu koja je opominjući i onome ko je čita može da nagovijesti nešto što se nadvija nad svijetom i svaki dan dobija neko ubrzanje.
Novinar Ljiljana Smajlović rekla je da su Kustruričin život odredile ljubavi – prema supruzi Maji, djeci, roditeljima, a da su njihovu zajedničku sudbinu odredili interesi velikih sila, a pogotovo supersila na prostorima bivše države.
– Kustin i moj život je odredila sudbina naše države. Mi nismo na istoj strani ni kada je reč o Titu, ni o partizanima, ni o četnicima, ali ne mogu da vam ne kažem koliko mi je bilo lakše da preživim raspad države i građanski rat zato što se Emir nije našao na strani većine – rekla je Smajlovićeva.
Ona je naglasila da Kusturica nije prihvatio ni da je Evropa odvratno mjesto, ni da su naši mitovi lažljivi, ni da su Srbi zaslužili ono što im se desilo.
– Nije okrenuo mržnju protiv sebe, protiv nas, nije dozvolio da mi o sebi sudimo na osnovu naslovnih strana naših najgorih naprijatelja. Zato sam ja lično imala sreću što je ova slomljena zemlja imala Kusturicu – poručila je Smajlovićeva.
Direktor Izdavačke kuće “Vukotić Medija” Manojlo Vukotić zahvalio je Kusturici što je izabrao njegovu izdavačku kuću, jer je mogao da bira bilo koga drugog u Srbiji i svijetu za svog izdavača.
Vukotić je uručio Kusturici govor koji je Kusturica držao u Mostaru 1992. godine, a koji je on sačuvao do danas, rekavši da ga je već prepisao i da on kod sebe ima tu ekskluzivu.
Kusturica je zahvalio svima koji su govorili na promociji što je od njih čuo dobre i pametne riječi.
– Moramo da se izborimo za svoju kulturu i da nam se iz sjećanja ne briše ono što nam je najdraže – istakao je Kusturica.
On je rekao da se bavi mišlju da na filmski put izvede priču o plemenu iz Kazahstana koje je usvojilo jednu neviđenu tehnologiju kako od svojih zarobljenika da napravi dobre robove, a to su uspijevali tako što su zarobljenicima na obrijane glave stavljali životinjsku kožu i puštali ih na sunce sve dok ne bi izgubili sjećanje.
– Ko bi preživio, ostajao bi potpuno bez sjećanja i postajao idealan rob. Mene ta priča vraća u ovo naše vrijeme i sve vodi ka tome da jedna mala kultura ne smije da iščezne. Ne smijemo dozvoliti da nam te nevidljive kože navlače preko očiju i glava i da od nas naprave dobre robove, a sve ovo što se danas dešava meni liči upravo na to – rekao je Kusturica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu