Društvo

Episkop bihaćko-petrovački Sergije: Ne bi Banjaluka osiromašila ako bi POMOGLA DRVARU

Jedan od najmlađih episkopa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji je obrazovanje i iskustvo sticao i u ratu i u miru, na univerzitetima i u eparhijama od Njemačke do Grčke, za Srpskainfo govori o vjeri, istoriji, surovoj stvarnosti i bratskoj ljubavi.

episkop sergije
FOTO: FOTO: EPARHIJA BIHAĆKO-PETROVAČKA/RAS SRBIJA

Sergije (Karanović) danas je vladika u jednoj od najsiromašnijih eparhija SPC, sa malobrojnim vjernicima i relativno velikim brojem hramova i manastira, što bi bio izazov i za mnogo iskusnije episkope od Sergija, koji je imao samo 42 godine kada je preuzeo Eparhiju.

Od vašeg ustoličenja prošlo je, evo, više od dvije godine, a i od ranije poznajete prilike u Eparhiji bihaćko-petrovačkoj. Koji su najveći izazovi sa kojima se, u svakodnevnom životu, suočavaju vjernici, sveštenstvo, monaštvo u Eparhiji, pa i Vi lično, kao vladika?

Ako gledamo iz vizure sadašnjeg trenutka, prostor Eparhije bihaćko-petrovačke i rmanjske, u njenom dijelu koji ulazi u sastav Federacije BiH, jeste naseljen uglavnom siromašnijim stanovništvom, pretežno starije životne dobi. Međutim, pamćenje Crkve nadilazi sadašnji trenutak. Mi imamo neprestano na umu vijekove koji su minuli, ali i vrijeme koje tek dolazi. Zato ne možemo suditi o području naše Eparhije na osnovu onoga što je danas, već uzimajući u obzir ono juče i ono sutra. Tek tada možemo vidjeti da područje ove Eparhije nije ni siromašno, ni slabo naseljeno, ni marginalno, već sve suprotno od toga.

Zbog toga izazove sadašnjeg trenutka, kao što su siromaštvo, odseljavanje stanovništva, odumiranje sela i nepovoljan položaj srpskog u odnosu na ostale konstitutivne narode, smatramo prolaznim i tako pristupamo njihovom rješavanju, ni na tren ne gubeći nadu da će ovaj narod nadživjeti iskušenja pred koja je stavljen, da bi iz svih ovih modernih zala izašao jači. Slično je bilo u prošlosti nebrojeno puta, pa su naši preci ostali ono što jesu, u selima i gradovima koje su naslijedili od svojih predaka. Nismo od juče i nismo za juče.

Veliki dio teritorije Eparhije bihaćko-petrovačke nalazi se na prostoru Federacije BiH i obuhvata lokalne zajednice sa kojih je tokom rata protjerano srpsko pravoslavno stanovništvo. Kakva je danas situacija kada su u pitanju međuvjerski i međuetnički odnosi na ovom području?

Na pojedinačnom nivou problema je malo i gotovo da ih nema, što je za svaku pohvalu. Međutim, Srbi sa ovih područja izloženi su sistematskoj marginalizaciji, koja je, vjerujemo, dobro osmišljena. Ipak, Srbi su nadživjeli i Otomansko i Austrougarsko carstvo, pa će nadživjeti i kreatore današnje surove stvarnosti. Naš zadatak je da izdržimo na tom putu, ne gubeći svoj identitet i ne prljajući svoju dušu mržnjom prema bilo kome. To je jedini mogući put da sačuvamo sebe od drugih, ali i druge od nas samih. Na kraju, mi ne želimo ništa za sebe, što već ne pripada drugima.

Foto: Eparhija bihaćko-petrovačka/RAS Srbija
Foto: Eparhija bihaćko-petrovačka/RAS Srbija

Kakva je saradnja Eparhije s kantonalnim i federalnim vlastima? Koliko se možete osloniti na podršku iz Republike Srpske?

Saradnja s federalnim i kantonalnim vlastima jeste onakva kakvu vlasti žele. Nama ništa ne znači protokolarno i kurtoazno poštovanje, ukoliko naši ljudi još uvijek nemaju električnu energiju i vodu u svojim domovima, a živimo u 21. vijeku. Ovdašnjem stanovništvu je potrebna konkretna i opipljiva pomoć, da poboljšaju svoj svakodnevni život. Zbog toga nikada ne razdvajam Eparhiju od samog naroda, radi kojeg i postoji Eparhija bihaćko-petrovačka i rmanjska. Naša Eparhija je otvorena za saradnju, za opšte dobro, za dobro svih pojedinaca i svih naroda. Mislim da je potrebno mnogo više dobre volje i malo napora da bi se na ovim prostorima održao i obnovio život.

S druge strane, Republika Srpska i Srbija pružaju pomoć, naročito u posljednje vrijeme. Ta pomoć je dragocjena, ali nije dovoljna. Potrebno je da ona bude kontinuirana i dobro osmišljena. Uostalom, nijedna opština u Republici Srpskoj ne bi osiromašila ako bi pomogla srpskom stanovništvu u nekoj od lokalnih zajednica, ovdje, u zapadnom dijelu Krajine: Banjaluka Drvaru, Prijedor Petrovcu, Gradiška Grahovu, Laktaši Glamoču… Potrebno je da jedni druge osjećamo svojima. Tada ni pomoć ne bi izostala, ne bismo se morali moliti za bratsku pomoć, jer brat brata u nevolji poznaje, ako je istinski brat.

U kakvom raspoloženju vjernici u Eparhiji bihaćko-petrovačkoj dočekuju Božić? Koja je vaša božićna poruka?     

Vjera je naša jedina snaga, a Crkva naše jedino utočište. Da nije vjere mi ne bismo opstali gdje sada postojimo. Zbog toga je Crkva, kao i u minulim vijekovima, jedini garant našeg opstanka. Utoliko su pravoslavni praznici dani u kojima se sabiramo, u kojima snažimo jedni druge, podsjećajući sami sebe od koga potičemo, zbog čega postojimo i čemu stremimo.

Zato je božićna poruka da izdržimo sve što vrijeme stavi pred nas, da odstojimo svaku bitku, da pretrpimo svaku nepravdu, jer je naš Gospod Isus Hristos isto činio, znajući da je „pravda ovoga svijeta pred Bogom kao krpa“. Zato je radost Njegovog Rođenja na Zemlji preduslov Vaskrsenja. Zbog toga se radujemo Rođenju Hristovom, koje nije ništa drugo do početka Božijeg prebivanja u vremenu. Tada svaki vjernik zna da nikada ne može biti sam i usamljen, jer je Sin Božiji svagda sa nama, a On je naš Put, Istina i Život, naš Smisao i naše Vaskrsenje.

“Tehnološka dostignuća ne smiju postati provalija u koju ćemo upasti”

Kao jedan od najmlađih episkopa u SPC, a s obzirom na Vašu bogatu biografiju i zavidno obrazovanje koje ste stekli u Srbiji, Republici Srpskoj, Njemačkoj, Grčkoj, kako Vi vidite budućnost Crkve i vjere u novom, digitalnom dobu?

Crkva je od njenih samih početaka izložena napadima, gonjenjima… Tako je bilo, tako će i biti do kraja vremena. Ali, Crkva će opstati, jer je ona „Stub i Tvrđava Istine“, „Lađa Spasenja“. Isto tako, Crkva je Tijelo Hristovo u istoriji, ona živi u vremenu i sa vremenom, nikada ne gubeći svoje nebesko naznačenje. Zato Crkva prihvata sve ono dobro što donosi vrijeme. Digitalno doba, u koje sve više uranjamo, strahujem, sve više će nas odvojiti jedne od drugih, ali i čovjeka od prirode u koju je stavljen.

Ako istinskog prijatelja zamijenimo digitalnim prijateljem, ako virtuelna zajednica postane naše jedino okruženje, onda smo svoj identitet utkali u nešto što će nas kao ljude osakatiti, obesmisliti, onečovječiti i obezbožiti. Zato nova tehnološka dostignuća ne smiju postati provalija u koju ćemo sami upasti. Ne misleći o dolazećem dobu ni dobro ni loše, završiću riječima Svetog Apostola Pavla: „Sve mi je slobodno, ali mi nije sve na korist“.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije