Novi čin ovakve predstave gledali smo protekle sedmice, prilikom službene posjete članova Predsjedništva BiH zvaničnicima EU u Briselu.
Šefik Džaferović, Milorad Dodik i Željko Komšić, jedan po jedan, izlazili su sa sastanaka sretni, jer im je rečeno da će BiH najvjerovatnije iduće godine da dobije status kandidata za članstvo.
Osim toga što kandidatski status, poslije ovoliko godina mrcvaranja, nije nikakav uspjeh, u ovoj priči još mnogo toga ne štima.
Imamo li izbore u skladu s evropskim standardima ili se otvoreno priča o malverzacijama putem glasanja poštom? Gdje nam je nezavisnost pravosuđa? Zašto još imamo strane sudije u Ustavnom sudu BiH? Da li smo proveli presudu Evropskog suda u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“? Da li smo preduzeli konkretne korake na unapređenju okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevazišlo nasljeđe rata?
Gdje nam je novi zakon o VSTS i zakon o sukobu interesa? Zašto javna preduzeća nisu depolitizovana? Zašto u Ustavu Republike Srpske i dalje imamo smrtnu kaznu? Zašto umjesto slobode okupljanja i udruživanja imamo privođenje građana po Banjaluci? Da li smo spremni da pristanemo na ukidanje entitetskog veta u institucijama BiH?
Sve ovo, i još mnogo toga, nalazi se među famoznih 14 prioriteta Evropske komisije od prije godinu dana, u okviru Mišljenja o zahtjevu BiH da joj se odobri kandidatski status. U prevodu, te uslove BiH treba da ispuni da bi zvanično postala kandidat za članicu.
Kao što vidite, gotovo ništa od toga nismo ispunili, ali to ipak nije spriječilo evropskog komesara za susjedstvo i politiku proširenja Olivera Varheljija da „pozdravi posvećenost članova Predsjedništva BiH ispunjavanju 14 ključnih prioriteta“. Ako je ono što se dešava u BiH rezultat posvećenosti, onda Varheljija treba proglasiti za evropskog komesara za posvećivanje.
Očigledno je u pitanju beskrajni tango u kome obje strane uživaju. Nemoguće da EU ne vidi da se u BiH gotovo ništa ne radi na ispunjavanju zadatih uslova, što znači da se odjednom prave ludi ili slijepi. Ako uslovi više ne znače ništa, ako ne treba da ih ispunjavamo, zašto nas mrcvare godinu dana, zašto već tada BiH nije postala kandidat, pad kud puklo?!
Ako Brisel, pak, i dalje ostaje pri svojim zahtjevima, onda treba da nam objasni zašto tako komplikovanoj, nemogućoj državi postavlja pitanja koja nije postavljala nijednoj od svojih sadašnjih članica. Ili su možda shvatili da su se prevarili s prijemom Hrvatske, Mađarske i još nekih „problematičnih“ zemalja, pa bi sada na bijednoj Bosni da se vrate na startne pozicije, da bi u međuvremenu postala još slabija kao eventualna članica?
Na kraju, da li su uslovi uopšte bitni ili je važno na koju je nogu tog dana ustala evropska birokratija i šta je tog dana njihov interes na Balkanu?
Šta god da je, potpuno je smiješno pozdravljati nekakvu posvećenost u zemlji u kojoj su ključni politički akteri posvećeni samo jednoj stvari – da se što duže ne dogovore, jer im ovakva pozicija najviše odgovara: uvijek je kriv neko drugi, Evropa vas prihvata kao ravnopravnog sagovornika, za svoj narod ste heroj koji ne da na se, a boga molite da što duže izbjegnete članstvo u EU, jer tamo postoje kakvi-takvi standardi.
Primjećujete da u ovoj priči niko ne pominje stavove građana, a oni pokazuju da podrška članstvu BiH u EU pada iz godine u godinu. Ništa čudno, jer ne osjeća ni iskrenu želju Brisela da nas prihvati u članstvo, a još manje napore svojih lidera da nas tamo odvedu. Jasno je ko treba da zasuče rukave, jer smo mi tražili da postanemo članica EU, a ne obratno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu