Ipak, posebno poglavlje odnosi se na ratni i poratni susret sa Šerifom Kurtovićem, svojim vršnjakom iz sela Vrsta kod Bihaća, bivšim vojnikom Petog korpusa Armije BiH koji ga je, poslije 11-dnevnog skrivanja u Grmeču, nakon bijega sa strijeljanja, zarobio.
Golića, zajedno sa petnaestak pripadnika 16. brigade VRS su 19. septembra 1995. godine u Lušci Palanci, prilikom povlačenja u koloni okružili pripadnici Petog korpusa Armije BiH i bez oklijevanja zapucali.
Podigli smo ruke ali oni su redom ubijali moje kolege naredivši da okrenu leđa, prvo najbliže pa sve dalje, uz zaglušujuću viku, galamu i psovke. Vidio sam, kako ubiše jednoga, pa drugoga, trećega, četvrti ih moli, ljubi čizme i preklinje da ga poštede. Pucali su mu u potiljak. I sada mi je pred očima lik vojnika koji se isticao po brutalnosti – svjedoči sagovornik Srpskainfo listajući svoj dnevnik.
-Vidjevši da je smrt izvjesna, u djeliću sekunde odlučio sam se na bijeg zajedno sa još nekoliko vojnika. Bježali smo na različite strane, trčao sam desno i lijevo, a meci su fijukali svuda, oko glave, rafali pogađali stabla, kosili šiblje… Pao sam od umora u paprat, stropoštao se u rupu, a raspamećeni vojnici Petog korpusa iz Bihaća, protrčali su pored, nisu me vidjeli. Tu, blizu spomenika na Korčanici, pritajio sam se i noć proveo oslonjen uz stablo. U svanuće nabasao je naš vojnik Blaže Štrkić, devetnestogodišnjak iz Banjaluke koji je takođe pobjegao sa strijeljanja. Njega je metak okrznuo po licu – opisuje Golić svaki detalj, emociju, surovost…
– Išli smo sve dublje u šumu, u Grmeč, a noću se spuštali u sela u potrazi za hranom. Hrabrili smo jedan drugoga, Blaže je često plakao, padao u depresiju – kaže Milenko Golić čija sjećanja su svježa, mada su od toga prošle 22 godine.
-Preživljavali smo hraneći se divljakama jabukama, ali je i toga ponestajalo. Kopali smo po baštama napuštenih sela, tako 11 kišnih i teških, najtežih dana. Dvanaestog dana ušli smo u ruševnu kuću na obroncima Grmeča. Glad je postala nepodnošljiva, nigdje nikoga nije bilo, u daljini su se čule borbe, a u selima bez naroda, samo su psi zavijali. U tom momentu zavikao je neko iz blizine, zaurlao, naredio da izađemo. Vidio sam uperenu puščanu cijev na vratima. Bio je to vojnik Petog korpusa ABiH – napisao je u svome ratnom dnevniku, a nama posvjedočio bivši zarobljenik u bihaćkom kazamatu.
-Molio sam ga samo za riječ, za malo strpljenja, pokušavajući da izbjegnem ili bar na kratko odgodim smrt. Opet mi je, po ko zna koji put kroz glavu prostrujala porodica, kćerka Milanka, supruga Rada, roditelji Gordana i Dragomir, sestre Zora i Rajka, prikazale se slike cijelog života kojeg, povjerovo sam, sada ipak gubim, a moji ne znaju gdje sam. Tri puta smo Blaže i ja, pokušavali provući se kroz borbedne linije, ali su nas svaki put otkrili, zapucali rafalima – priča Golić u svojoj kući u Vrbaškoj prelistavjaući mnoge bilješke, izjave, pisma, poruke, ratne dokumente.
Vraća nas pričom na prizor ispred puste kuće u podgrmečkom kraju i vojnika koji njega i Blažu držao na nišanu.
– Taj vojnik iz Bihaća, kasnije sam saznao da se zove Šerif Kurtović, uslišio je moju molbu i Blažine suze, popustila je njegova prvobitna odlučnost da nas likvidira. On je i dalje, krajnje nepovjerljivo i na odstojanju, držao u nas uperenu pušku, a prst na okidaču. Tek kada sam kao svoga aduta pomenuo komšiju Hasana Kurtovića iz Čatrnje, porijeklom iz sela Vrsta kod Bihaća, njegovu djecu i rodbinu te naše dobre komšijske odnose, Šerif je spustio pušku potvrdivši da su oni rođaci i da su moji navodi tačni. Vidjevši da smo nekako odobrovoljili Kurtovića koji nas je slučajno otkrio pri povratku sa borbene linije na dopust, zamolih ga da nam pomogne, da pronađemo nešto za hranu jer nas je glad potpuno iscrpila. Zajednički smo uhvatili kokošku, naložili vatru, pronašli nešto posuđa i napravili večeru. Tako smo nas trojica iz dvije zaraćene vojske, proveli noć u Grmeču, Blaže i ja bjegunci i Šerifovi zarobljenici, a on u dilemi kako da postupi u ovoj situaciji – teče duga, filmska priča koju bilježimo, kao potresno svjedočanstvo na kraju rata. Šerif je zaključio da je po njegove zarobljenike, Milenka i Blažu, najbolje da ih preda policiji u Sanici.
Tako su njihove šanse da prežive, sasvim realne, tvrdio je Bišćanin.
-Ujutro smo krenuli u koloni, Šerif naprijed, a nas dvojica za njim. Na prvom punktu Armije BiH prošli smo bez problema prikrivajući ko smo, kamo idemo… Na putu do Sanice i Ključa, zaustavio se vojni kombi koji nam je išao u susret, vojnik na mjestu suvozača spustio staklo i upitao prvo Šerifa, koja si ti jedinica. On kaže, ja sam iz 503. Bužimske brigade. A vas dvojica, odlučno i strogo nam se obratio, iz koje ste vi jedinice. Blaže i ja se oduzesmo od straha, zablokirasmo, ni riječ da izustimo. Nećemo valjda reći da smo iz 16. brigade VRS. Onda Kurtović kaže, ovo su moji zarobljenici. Ulazite unutra, prodera se vojnik iz kombija. Nas dvojica uđosmo, a Šerif Kurtović je ostao na putu, nije mi poznato šta je tada bilo sa njim niti sam ga poslije video, sve do 2000. godine. Vratili su nas na punkt kroz koji smo malo prije ilegalno prošli. Preuzeli su nas vojni policajci sa tog punkta, u nevjerici da smo prethodno, sasvim normalno prošli između njih, te poslije nekoliko brutalnih udaraca, naredili likvidaciju u obližnjoj šumi. Kazali su jednom vojniku da nas strijelja, da odvede dalje u šumu kako se ne bi osjećao zadah leševa – priča Golić, po ko zna koji put uvjeren, da je konačno došao kraj i da je smrt izvjesna.
Vojnik kojem je naređeno da ih likvidira, nije izvršio naredbu nego je dvojicu izmrcvarenih zarobljenika proslijedio u komandu Petog korpusa u Ključu, smještenu u kući Jove Banjca, predratnog predsednika SO.
-Tu su nas četiri dana tukla dvojica oficira, upamtio sam njihova imena, to su Bećo i Samir, ispitivali, iživljavali se… Bili smo zatočenu u prostoriji gdje se nalazi hiodrofor za vodu, modri po cijelom telu, krvavi… To je bilo užasno fizičko i psihičko maltretiranje, više puta sam priželjkivao da me ubiju jer je sve postalo neizdrživo. Zračak nade pojavio se, kada su me upitali da li znam svirati harmoniku koja se nalazila u njihovoj prostoriji. Tražili su da nešto zapjevam po svome izboru. Nikako nisam mogao da se sjetim bilo kakve pjesme, a prvo mi je na pamet pala „Nema te više Alija…“ Tu pjesmu je voljela moja kuma u Vrbaškoj pa sam se po tome i sjetio ove pjesme. To je njih strašno povrijedilo, rekli su, ti se to rugaš našem predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Ta pjesma skupo me koštala, jer su me ponovo krvnički izudarali – opisuje Golić vrijeme u zarobljeništvu.
Ipak, poslije četiri dana Peti korpus ABiH napustio je Ključ a Blaže i Milenko prebačeni u bivšu kasarnu „27.juli“ u Bihaću pretvorenu u logor za ratne zarobljenike. Tu je boravio do 28. januara 1996. godine dočekavši Dejtonski sporazum, mir, Novu 1996. godinu… – svjedoči Golić o svojoj ratnoj agoniji koja je ipak okončana razmjenom i povratkom kući.
Prvu poruku da je živ, ali u zatvoru uspeo je poslati kući nakon više od mesec dana tamnovanja. Pomogao mu je u tome razmijenjeni Banjalučanin Predrag Veriš kojem je pismo zašio u rever. Kasnije je dovodeći se u novu opasnost, na isti način, iz zatvora Crvenom krstu i porodicama poslao spisak više od stotinu zatočenika.
Poslije rata Milenko Golić je potražio i pronašao Šerifa Kurtovića koji je zarobio njega i Blažu Štrkića u pustoj kući ali i pomogao da se izvuku iz teške situacije, svjestan neprilika u koje je mogao upasti zbog toga.
-Tražio sam Kurtovića i našao na Željezničkoj stanici u Bihaću, gdje je bio otpravnik vozova. U prvom kontaktu bio je zbunjen, u nevjerici, a onda se sjetio svega. Nisam mogao pretpostaviti kako će reagovati, ali on je zaplakao od uzbuđenja, a i meni se srce steglo. Dugo smo o svemu razgovarali, obostrano sa punim razumijevanjem jedan za drugoga. I sada održavam kontakte sa njim. Nakon susreta u Bihaću, što je dogodilo pet godina poslije rata, ugostio sam ga u Vrbaškoj, u svojoj kući, upoznao sa porodicom. Bilo je još dobrih ljudi u tom vremenu zla, ali mnogo više krvnika i ubica koji su pucali u zarobljenike, tukli nas, iživljavali se, nečovječno postupali. Ne vrijedi ih sada pominjati jer sam njihova imena izgovorio, a zlodjela opisao na svjedočenju u Sudu BiH – smatra Golić, sada uzoran poljoprivrednik i domaćin, ugledan u svome selu, inicijator mnogih akcija i zagovornik uvažavanja i poštovanja među ljudima.
Pismo iz logora
Milenko Golić je u pismu porodici napisanom 22. decembra 1995. godine, koje je uspio ilegalno poslati, opširno opisao svoje duševne i fizičke patnje.
„Mnogo sam bio oslabio, a sada sam se dobro oporavio. Kada sam se spustio sa Grmeča, počeo sam padati od gladi a i jezik mi je bio otekao od lizanja svakojakih trava. Nije svaka travka lijek, kako sam ja mislio. Ipak, držao sam se hrabro, nisam pomišljao da se ubijem, vjerovao sam da ću preživjeti, da to moram zbog moje kćerke Milanke i zbog svih vas…“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu