Snagu pisane riječi danas, međutim, otkrivaju neki drugačiji osuđenici, oni koji su zbog višestrukih svirepih ubistava i najtežih kriminalnih djela, dobili maksimalne kazne zatvora. Ko objavljuje, ko kupuje i ko čita knjige Milorada Ulemeka Legije, Zvezdana Jovanovića i Sretka Kalinića, istraživala je novinarka Blica Tanja Komarica.
“Za čast i slavu, kroz vatru i vodu”, “Stazama poraza”, “Momci iz Brazila”, “Čoporu” ili “Samuraj”, samo su neki od naslova 25 knjiga koje je u zatvorskoj ćeliji napisao Milorad Ulemek Legija. Osuđen na maksimalnu kaznu, zbog atentata na Zorana Đinđića, ubistva Ivana Stambolića i pokušaja atentata na Vuka Draškovića, pravo oružje zamijenio je pisanom riječi. Njegov kolega iz specijalne jedinice i komšija iz Zabele, Zvezdan Jovanović, napisao je „Vučje staze“, dok je najsuroviji pripadnik Zemunskog klana, Sretko Kalinić, odlučio je da na 168 strana ogoli najmoćniju mafijašku organizaciju na Balkanu.
– Dok si na izdržavanju bezuslovne kazne zatvora, postavlja se pitanje, da li ti imaš pravo da to pišeš, opisuješ i objavljuješ. Ako posmatramo konvencijski, odgovor je da, imaš pravo. A ako posmatramo sa razloga moralnosti, pravičnosti, ili što se sada zove pravna etika, ja sam siguran da bi većina profesionalaca rekla da to nije u redu – rekao je savjetnik za ljudska prava.
Opisujući detalje ubistva, prodaju droge, ogromne svote novca kojima su se razbacivali i bahatili, ali i javno etiketirajući izdajnike klana i njihove porodice, svoj negativan uticaj šire i izvan okvira umiješanih aktera, sada i na čitalačku publiku.
Prema riječima sociologa Alekse Vukašinovića, u pitanju je jedno širenje literature koja nema nikakvu umjetničku vrijednost, to nije umjetnost.
– To je prosto pranje sopstvene biografije, predstavljanje sebe u mnogo boljem, romantičnom svjetlu, sakrivanje kršenja zakona, lopovluka, kriminala, to se stavlja po strani i ostaje romantizovana priča – smatra Vukašinović.
Mračne pojave pišu i objavljuju knjige, u kojima postaju književni heroji, kako ocjenjuju sociolozi, a na taj način često čak i normalizuju i aboliraju kriminal u javnosti. Pogubne vrijednosti postaju one kojima se mladi rukovode, a činjenice koje zatvorski književnici iznose, daleko su od prave istine.
– Vi ćete pustiti knjigu, pod krinkom slobode, on ima pravo. Jeste, ali onda objasnite šta je to na koricama knjige, recite da je to kriminalac koji je s razlogom tamo gdje jeste, u zatvoru. Ne možete da pustite tako, pa da se samovaspitavaju naredne generacije po vrijednostima koje nalaze u tome, dodaje Aleksa Vukašinović.
Ako se ne pronađe mjera, kriminalci će djeci postati uzor
Kako je objasnio prof. dr Zoran Pavlović, mi smo ove situacije imali i prije 15 godina kada su se pojavljivale knjige gdje nisu bili samo akteri nego su se pominjala i imena sudija, tužilaca, branilaca i tako dalje.
– To onda govori da bismo morali ovu temu da stavimo na dnevni red i da razgovaramo sa aspekta stručne javnosti dakle profesionalaca i da predložimo nakon toga zakonodavcu neko rješenje. Ja nisam rekao da sam za to da se zabrani, nego za to da se pronađe prava mjera kada i kako to može da se uradi, istakao je prof. Pavlović.
U suprotnom, ako ne bude pronađena prava mjera, upozoravaju stručnjaci, možemo očekivati da će se pera latiti i Uroš Blažić, optužen za masakr u Duboni i Malom Orašju ili maloljetni dječak ubica, koji je počinio masakr u Ribnikaru, te da jednog dana kroz literaturu postanu književni uzori i junaci nekih novih generacija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu