Danas su ove dvije bebe iz izbjegličke kolone vjenčane i imaju dijete.
Tog avgusta 1995. njen tata je već bio na položaju, a Kristina i njene dvije sestre su ostale u kući sa mamom u strahu i iščekivanju nečega, ko zna čega. Granate su padale, oni su često noći provodili u podrumu, a onda je panična rečenica komšije prekinula onu nadu “da će sve ovo brzo proći”. “Pakuj djecu i bježi”, rekao je tada i tog trenutka sve se zauvijek promijenilo.
Kristinin otac je bio na položaju kada su javili da je Knin pao i kada je naređeno povlačenje vojske. Njegova porodica nije znala da li je živ.
– Mislim da se ljudi koji su protjerani tokom Oluje nisu oporavili i smatram da nikad neće. Moja mama je imala godina koliko ja sada imam, kada je sa troje djece protjerana iz kuće i krenula u nepoznato dok oko nje padaju granate. Zamišljam sad sebe u toj situaciji… To je velika trauma, smatram da u njima i dalje tinja neki strah da bi tako nešto slično moglo opet da im se dogodi – otkrila je Kristina za Žena.rs.
Akcija “Oluja” trajala je četiri dana i bila je najveća operacija etničkog čišćenja poslije Drugog svetskog rata. Nad srpskim narodom su tada izvršeni brojni zločini, 250.000 Srba je proterano iz svojih kuća, a preko 2.500 je ubijeno.
U jednom trenutku, vidjeli su oca koji ih je tražio i onda su zajedno nastavili da beže kroz šumu dok su granate padale, a ubijeni raskomadani ljudi ležali su pored puta. To je prizor koji će njenoj porodici ostati zauvijek urezan u sećanje.
– Moje sestre su od mene starije 7 i 9 godina. Vjerujem da su one dosta teže sve to proživjele, na njih tako male to je imalo mnogo uticaja. Mijenjale su škole, a djeca umiju da budu surova, ipak one su se hrabro nosile sa tim – kaže Kristina.
Dvije bebe iz izbjegličke kolone su kasnije dobile bebu
Kristina je upoznala svog supruga u čekaonici kod zubara. Teška sudbina koja ih je zadesila kad su bili bebe ih je godinama kasnije spojila.
– Vjerovali ili ne, mi smo se upoznali kod zubara na Voždovcu. Sjedjeli smo u čekaonici, a ja se inače jako plašim zubara. On je to i primjetio, pa smo tako i započeli razgovor. Pitao me ne odakle sam, misleći vjerovatno iz kog sam kraja u Beogradu, a ja sam mu automatski rekla: “Ja sam iz Knina”. Počeo je da se smije, a ja sam već pomislila: “Šta se ovaj smije?” ali onda mi je rekao: “Znaš, mi smo zemljaci”.
Njih dvoje su kliknuli odmah tokom tog prvog susreta i tako je započeta njihova ljubavna priča koja je krunisana brakom i bebom.
– Nekako nam je lakše što smo iz istih krajeva. To je isti mentalitet, slični smo. Prilično je lako tekla cijela naša priča, kao i planiranje budućnosti.
Ni porodici Kristininog supruga nije bilo lako. Njegova mama je u tom trenutku bila trudna, a on je bio beba isto kao i Kristina. I oni su izbjegli, prošli sve i svašta. Selili su se po Srbiji, dok nisu konačno došli u Beograd i smjestili se.
“Preživjeli smo slične stvari”
Na samom upoznavanju kada su rekli jedno drugome odakle su, odmah im je bilo dosta lakše da nastave svoju priču.
– Imali smo taj osjećaj da smo proživjeli slične stvari i onda lakše ide razgovor, rekla je Kristina i dodala da će svog sina učiti da mu je tamo djedovina.
– Svi smo iz tog kraja, on će odrastati u tom okruženju i o tim stvarima će se pričati. Kad bude malo stariji ispričaću mu sve kako se desilo, da smo na najbrutalniji način otjerani iz kuće i poslati negdje gdje ne znamo šta nas sutra čeka. Treba da ide tamo, da vidi sve to, gde smo se svi rodili, mora da zna da je tamo njegova đedovina i da to nikad ne smije da zaboravi. Odatle smo potekli i to treba da se njeguje, da se čuva, i ne treba nikad da se zaboravi šta se tamo desilo.
Njeni roditelji su se vratili da žive u kući iz koje su protjerani
Kristinini roditelji prilično teško provode dane kada je proslava Oluje u Kninu. Njihova kuća je pored puta, pa ljudi koji idu na proslavu često znaju da provociraju i pjevaju svakakve pjesme.
– Moji roditelji tog dana uopšte ne izlaze iz kuće. Televizor se ne uključuje, jer se nonstop vrti ista priča, pa onda počnu da se prisjećaju svega lošeg, nerviraju se… Mislim da im nimalo nije lako. Pritom, Hrvati to predstavljaju kao pobjedu, proslavljaju genicid, smatraju da su spasili svoju zemlju od nas. Ipak, moji roditelji koji znaju šta se zapravo dogodilo nije lako da to čuju i vide -rekla je ona.
Kristina i njen suprug iako njeguju svoje porijeklo i upoznati su sa svime što se desilo, danas o tome ni ne razgovaraju toliko često.
– Mi razgovaramo o budućnosti i o tome šta ćemo sve da radimo i obnavljamo u rodnom kraju. Gledamo da izbjegnemo tu temu o ratu, jer nam je i dalje “rak rana”. I vjerujem da će tako biti zauvijek – rekla je Krstina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu