Marina je rođena u Donjecku i takmičila se za Ukrajinu sve do 2014. godine kada su napadnuti regioni Donbas i Lugansk. Nedugo nakon toga ona je dobila rusko državljanstvo, a onda je počela i da se takmiči za tu zemlju.
Ona je bila i dio olimpijskog tima na Igrama u Tokiju, gdje je ostvarila najveći uspjeh u karijeri s obzirom na to da je postala olimpijska šampionka u sastavu ruskog tima.
– Ovo je moja lična priča. Rođena sam i odrasla u Donjecku. Bila sam tamo, pod granatiranjem 2014. godine. Vidjela sam ljude kako ubijaju svoj narod. Svi su znali da se u Donbasu bombarduju civili, bukvalno istrebljujući narod. Ali sutradan sam otišla i trenirala bez obzira na sve, jer ovo je sport. Sport, koji treba da ujedini, koji je u svakom trenutku pomirio narode i postao spona koja pokazuje mogućnosti primirja. Ali danas, u teškim vremenima za naše bratske zemlje, i ova mogućnost je namjerno onemogućena našim sportistima.
Olimpijska šampionka ne može da vjeruje da zapadni svet ima različite aršine kada su u pitanju životi nevinih ljudi iz Donbasa i Luganska u odnosu na ostatak Ukrajine.
– Osjetila sam ovaj rat. I danas jasno razumijem ko je u to umiješan. Šteta što svjetska zajednica svih ovih godina nije podigla toliku galamu za građane Donjecka i Luganska, za koje je Rusija imala hrabrosti da stane. Ljudi koji su nekada živeli u Donbasu kao da su zaboravili šta se tamo dogodilo. I ovaj rat nikome nije nanio štetu.
Zna ona kako je to kada moraš da napustiš svoj dom, osjetila je to na svojoj koži.
– Na kraju smo otišli u Rusiju. U Donjecku su ostali mnogi poznanici koji su rekli da zvuci granatiranja i eksplozija nisu prestajali osam godina. Stoga iz prve ruke znam kako su živjeli sve ove godine. Djeca rođena tih godina nisu imala djetinjstvo. Donjeck je bio jedan od najljepših gradova u Ukrajini, a sada me srce boli. Sve je slomljeno, sve je uništeno.
Takođe, Marina je napomenula i činjenicu da je sve ovo napisala isključivo kao sportistkinja, i da ne želi da se miješa u politiku.
– Daleko sam od politike. Ali zaista se nadam da ću jednog dana ponovo moći slobodno da dođem u rodni grad, da šetam po mjestima koja su mi draga, da se sjetim detinjstva i da se nasmijem. Želim da svi imamo mirno nebo iznad naših glava. Takođe želim da ljudi znaju istinu. Šteta što se sve ovo vreme nisu čuli glasovi ljudi iz Donjecka i Luganska – objavila je Goljadkina na Instagramu, uz sliku sa ruskom zastavom
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu