Naime, kako je on davno u intervjuu za “Jugopapir” ispričao, glumom je počeo da se bavi slučajno, iz šale, zahvaljujući drugu iz školske klupe kojeg su svi zvali Bora Mazga.
U Kruševac sam došao iz dublje provincije. I ko zna kako bih se snašao i da li bih se snašao da se nekim slučajem nisam našao u klupi sa Borom Mazgom. Po prirodi, zatvoren i nesnalažljiv, uglavnom sam ćutao. Ni sa kim nisam pričao, slabo sam i učio i hranio sam se u menzi. Gledao bih izjutra, ako poranim, kako u menzi skidaju bubašvabe s mlijeka koje je ranije, u toku noći, bilo pripremano za doručak. Gledao i ćutao i tog mučnog utiska nisam mogao da se oslobodim. A Bora Mazga je bio veseljak, nemiran, spreman da sve preokrene na šalu – govorio je ovako Voja Mirić daleke 1974.
Upravo zahvaljujući tom drugu iz školske klupe, Voja Mirić je počeo da se bavi glumom, što je i sam priznao.
– Htio je da mi priredi komediju, da me dovede u glupu situaciju pa da poslije priča drugovima kako se nisam snašao. A ja sam sve pretrpio, podnio, kao da nije bila šalla i dopustio da mi to preokrene život – govorio je Voja Mirić.
Naime, situacija je, kako je objasnio bila sliedeća: Bori Mazgi se povierio nastavnik muzičkog da im treba neko za amatersko pozorište i on je kasnije upravniku pozorišta ponudio Voju koji nikada nije imao dodirnih tačaka sa glumom.
– Trebalo je da igram starca, objasnili su mi da treba da izađem na binu, sa štapom u ruci, malo poguren i da počnem da pričam. Bora mazga je uživao u mojim mukama, a ja sam snosio sudbinu, jer me je bilo stid da postupim bilo kako drugačije – ispričao je Voja Mirić.
On je istakao da je nakon probe “bilo gusto”.
– Do premijere sam uspio nešto da naučim. Upravnik me je opominjao da ne govorim kao dijete, nego bar normalno, ako već nisam u stanju da se preobratim u starca. Poslije sam dobijao uloge redovno, čak sam doživio da za moju ulogu u “Kir Janji” dobijem pohvalne kritike u lokalnom listu. Više nisam bio usamljen, više nisam bio došljak – ispričao je u svojoj ispovijesti.
Ubrzo se s bratom preselio u Beograd, upisao u “Abrašević”, a onda i na Akademiju.
– I tu sam slučajno došao. Želio sam da studiram građevinu ili arhitekturu, moji su htjeli da budem pravnik, a ja otišao na glumu – pričao je glumac.
Diplomirao je u klasi profesora Tanhofera, počeo u novosadskom pozorištu, ali je poslije odsluženog vojnog roka nastavio u Beogradskom dramskom, da bi se na kraju otisnuo u “slobodnjake”. Na filmu je odigrao pedesetak uloga (desetak glavnih), 1964. godine osvojio je Srebrnu arenu za film “Službeni položaj” Fadila Hadžića, a deset godina potom i Zlatnu arenu za “Derviš i smrt” Zdravka Velimirovića.
Uloge
Zapažene uloge Mirić je ostvario u ostvarenjima “Čudna devojka”, “Dani iskušenja”, “Do pobede i dalje”, “Sretni umiru dvaput”, “Izdanci iz opaljenog grma”, “Valter brani Sarajevo”, “Otpisani”, “Vrhovi Zelengore”, “U sukobu”, “Dvoboj za južnu prugu”, “Neka druga žena”, “Odlazak ratnika, povratak maršala”…
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu