Sudbine

Gordanina ispovijest o teškoj borbi "Osjetila sam bol koji su svi ignorisali, pa i ljekari, a onda je uslijedio šok"

Kada je Nišlijka Gordana Đorđević (60) prije 18 godina pobijedila rak grlića materice i pored dijabetesa sa kojim je naučila da živi, nastavila je da vodi računa o svom zdravlju.

Gordanina ispovijest o teškoj borbi "Osjetila sam bol koji su svi ignorisali, pa i ljekari, a onda je uslijedio šok"
FOTO: GORDANA ĐORĐEVIĆ / PRIVATNA ARHIVA

Redovno obavlja ultrazvučne preglede i analize krvi, ali joj je život priredio novu nedaću, rak pankreasa. Tada je odlučila da živi, da bude sve, osim težak bolesnik.

– U februaru 2018. sam naglo smršala, sedam kilograma se jednostavno izgubilo i to je prvi znak da nešto nije bilo u redu sa mojim zdravljem. Provjerila sam krvnu sliku i svi parametri, osim povišenog šećera, bili su perfektni. Koristila sam lijekove protiv dijabetesa i nekako normalno funkcionisala, redovno odlazila na ultrazvučne preglede i ništa nije ukazivalo da sam teško bolesna. Tako je protekla cijela 2018. godina – prisjeća se Gordana za Blic.

Pročitajte još

Čudan osjećaj u stomaku koji je povremeno osjećala, pripisivala je nazebu od promaje, sve dok on jedne večeri nije bio toliko jak da je probudio iz sna.

– Probudio me je jak bol na lijevoj strani, od debelog crijeva sve do želuca. Popila sam lijekove protiv bolova, smirila se i nastavila da spavam. Ujutru obavila ultrazvuk, ali sve je i dalje bilo perfektno. Ipak, od tog dana sam redovno imala bolove u stomaku. Šta me boli, nisam mogla da znam, a boljelo je. Pored bolova moj najveći problem bila je vaga, jer sam u tom trenutku imala 48 kilograma. Nikome nisam govorila da me boli, djeci bih rekla da sam umorna, pa da moram malo da prilegnem. U oktobru sam prvi put osjetila da su mi prsti na desnoj nozi ledeni i da palac ne osjećam, a onda je počeo jak bol oko želuca – kaže Gordana.

Narednog jutra pojavio se novi simptom, koji je kao alarm najavio da se nešto ozbiljno dešava. Uprkos tome što je znala koliko guglanje simptoma može biti pogubno, Gordana je odlučila da vjeruje svom instinktu i organizmu.

– Ja koja nikada nisam pila hladnu vodu, tog jutra sam željela samo led da jedem. Pogledala sam na internetu i pronašla objašnjenje – upala pankreasa traži ledene napitke. Otišla sam kod moje doktorke Snežane Mitić i sa vrata joj rekla: “Molim te, pogledaj pankreas”. Ništa sumnjivo. Krvna slika perfektna, pankreas čist, a ja se grčim u bolovima. Ledeni prsti na desnoj nozi, palac trne i bol oko želuca, sve ispočetka. Paralelno sa tim, konstantno me je boljela samo jedna tačka na leđima na lijevoj strani. Ključna i jeste bila ta tačka. Kada bi u pankreas gurnuli vrh igle, izašao bi baš do te tačke. Onda je i šećer počeo da ludi i pokazivao preko 15 jedinica, nekad i više – kaže Gordana.

Želju za ledenim napicima, svog tijela od sada već 40 kilograma, nije mogla da utoli, a nepodnošljivi svrab čitavog tijela ponekad je budio iz sna i tjerao da se tušira u pola noći ne bi li ga umirila. Sumnja da je i dalje u pitanju isti organ samo je rasla.

– Samo sam čekala da se vidi na ultrazvuku. U januaru 2020. primili su me na endokrinologiju, da bih prešla na insulin. Rekoše mi da će on ublažiti i bolove na koje sam se žalila, uspjela sam čak i da se ugojim pet kilograma, ali bolovi su bili jači. Krajem februara ultrazvuk je pokazao neku sijenku na tijelu pankreasa. Hitno je urađen skener i dijagnoza je glasila – tumor an tijelu pankreasa. Onda je trebalo to saopštiti i mojoj majci i djeci, koja na žive ovdje. Sačekala sam da budu zajedno, pozvala ih i samo sam rekla: “Nema plakanja, nema panike, ja imam rak pankreasa. Majka jednog dana treba i mora da umre, pa tako redom”. Moja majka je bila u šoku i nije razumjela šta sam rekla. Kako je njima bilo, ne mogu ni da zamislim. Znam da mi ne vjeruju kada kažem “odlično sam” – prisjeća se Đorđević.

“Što je bilo – prošlo je”

Počele su hitne pripreme za operaciju koja je obavljena u junu. Metastaza nije bilo, ali je preporučena hemoterapija.

– Patološki nalaz mi je kćerka saopštila: “Mama, nadali smo se da nije maligno, ali jeste adenokarcinom”. Jedino dobro u cijeloj priči bilo je da ću terapiju primati u Nišu, ne moram za Beograd. Znala sam da tako mora i da moram da idem naprijed. Bolove nemam otkada sam se probudila iz anestezije, sve do danas. Hemoterapija je krenula od juna. Plašila sam se, svašta sam čula, čitala i očekivala pakao. Na prvu hemo, sa mnom je pošla moja komšinica Bube. Ja sam tih pet sati spavala, a kada je bilo gotovo, ona je bila blijeda, a ja naspavana. Primila sam tri ciklusa i odlično ih podnijela. Kosa mi nije opala, eventualno se neprimetno prorijedila – kaže Gordana.

S obzirom da je stanje bilo mirno na kontrolnim pregledima, a metastaze nisu primjećene, konzilijum ljekara je donio odluku da slijedi pauza od tri mjeseca u liječenju.

– Poslije te pauze kontrolni skener je pokazao da moram na X nož u Beograd, iako je stanje bilo mirno. Svašta sam se naslušala, kako je bolno; kako ne prihvataju pacijente iz unutrašnjosti; da mi je “džaba da idem, jer oni odbijaju”, ali to su sve priče neupućenih. Krajem juna imala sam zakazano pet tretmana nožem, a na zadnjoj terapiji kada su me pitali šta je bilo najstrašnije, kažem: “Aparat kad krene da se okreće oko mene! Samo sam razmišljala: ako se ovo otkači i padne na mene, živu me neće izvući” – priča Gordana kroz smijeh.

Odluka da ne očajava uprkos dijagnozi i svemu što je prošla u protekle dvije godine, pojačala je Gordaninu želju za što aktivnijim i ispunjenijim životom, pa je tako koristila svaku priliku da ugrabi što je moguće više radosti, sreće i lijepih trenutaka.

– Do septembra sam imala pauzu. Onda sam lijepo sa djecom i unukom otišla u Grčku. Sunčala sam se, plivala, zajedno sa unukom tražila školjke i ježeve po stenama. Sve sam bila, i majka i baka, samo ne težak bolesnik, što zapravo jesam. Kontrola u septembru rekla je da je tumor smanjen oko 25 procenata, da miruje i da nema metastaza. Bolest mislim da je i dalje aktivna. Izliječena možda jesam, ali sam oprezna. Ljekari nemaju nikakve prognoze, jer ne mogu ništa da mi garantuju. Dobila sam preventivno još 4 ciklusa hemoterapije i podnijela ih gore nego prošli put – kaže Gordana.

“Nije kraj ono što mislimo da jeste”

Pored fizičke borbe da se oslabljen organizam dovede u što bolje stanje, sasvim druga priča mogla bi da se ispriča o psihičkom zdravlju i izazovima koji se pred njega stavljaju. Na pitanje šta joj je najteže bilo u ovoj borbi, Gordana je rekla da se nije borila, samo je “živjela i živi”.

– Kad sam dobila zvaničnu dijagnozu, svi su pokušavali da me utješe. Rekla sam im samo: “Ne, pustite me, ovo sama sa sobom moram da riješim. Dalje ćemo lako”. Tako je i bilo, ni kad hodam ne okrećem se. Mislila sam da sam mnogo slaba i krhka, ali sada vidim da nisam. Nije kraj ono što mislimo da jeste. Ja sam mislila da ću najduže dva mjeseca da živim, a čak šest poslije operacije, hirurg mi je priznao istinu: “U julu sam rekao vašoj djeci da se ne nadaju previše, da je sve u Božjim rukama” – kaže Gordana.

“Priča je dio ozdravljenja”

Na pitanje zbog čega nije, kao što je to običaj u našoj sredini, krila svoju borbu, već o njoj odlučila da progovori javno, Gordana ima veoma jedostavan odgovor.

– Suze su zdrave, nekad i same krenu, a to nije sramota. Važno je da se priča javno o bolesti i da se razmjenjuju iskustva. Niko ne želi da bude bolestan, a dio ozdravljenja je i priča. Čitala sam i slušala laži, ali sam odlučila da vjerujem svom organizmu i ljekarima. I dalje živim oprezno. Svakodnevni život je isti – čistim, perem, peglam, kuvam, idem u kupovinu, radim u dvorištu, ali se promijenio na drugi način. Ne žurim nigdje, ne moram ništa, radim ono što prija i ono što ja hoću. Imala sam dovoljno vremena da upoznam sebe i sklopim sve kockice, kao mozaik mog života. Imam rak pankreasa i živim, ne kao da mi je posljednji dan, već živim za sutra i prekosutra; za Novu godinu, da mi dođe mlađa kćerka; za januar da posjetim djecu i majku u Njemačkoj; za maj da odem u Grčku, a ako moram da umirem, možda neću od pankreasa, mogu da odem na spavanje i da se ne probudim – svjedoči Gordana, piše Blic.

Kada je reč o ovakvoj dijagnozi i sami pacijenti sebi postavljaju brojna pitanja. Ne zna se da li je teže njima ili porodici i okolini koja je nemoćna u ovom slučaju, pogotovo u Gordaninom sa porodicom “preko svijeta”.

Na kraju, hrabra Gordana, iz čije priče svako od nas može da nauči po nekoliko lekcija ili uvidi koliko su svi problemi mali i nevažni naspram narušenog zdravlja i neizvjesnosti da li ćemo se sutra probuditi i vidjeti svoje najmilije, upravo njima željela je da uputi nekoliko riječi.

– Želim da se zahvalim porodici; komšijama Bubi, Ljubiši i njihovoj djeci, koji su moja desna ruka i ogromna podrška; Nada, Dule i Zoki, bi samo malo da me ugoje, pa Nada samo mesi kolačiće; drugaricama moje djece, Simoni koja je non-stop bila uz mene u bolnici; Rajče koja me vozi u Beograd; doktorki Neni i svim ljekarima kojima se vidi sreća u očima kada me vide – zaključila je Gordana.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije