Društvo

GRAĐEVINAC S PEROM U RUCI Kladuškim krampom otvorio put u književnost

Šerif Đogić, porijeklom iz sela Šumatac kod Velike Kladuše, bivši građevinski pomoćnik, čistač i kopač kanala, tokom radnog vijeka školovao se u Sloveniji, postao službenik, informatičar i pisac popularnog romana „Sudbonosni susret“.

GRAĐEVINAC S PEROM U RUCI Kladuškim krampom otvorio put u književnost
FOTO: PRIVATNA ARHIVA/RAS SRBIJA

Ovaj Krajišnik nastanjen u Ljubljani oduvijek je, kaže, maštao da napiše roman o sebi, svojim komšijama, životu u kladuškim selima i odlasku u Sloveniju.

Bilo je to u proljeće 1972. godine, kada se Šerifu otvorio novi vidik i čudesni, do tada sasvim nepoznat svijet blještavila, kakvog nije osjetio u zavičaju bez asfalta, struje, autobusa, posla… Sve to pronašao je u Sloveniji, odlučan da se dokaže u novoj sredini, da osvoji izmaštane ciljeve koji su dosezali visinu Alpa i Triglava.

U početku, moj alat bio je kramp i lopata za kopanje temelja i kanala. Nisam se mirio s time nego sam se borio da napredujem, preko utovarivača pijeska u mješalicu, pomoćnog i samostalnog zidara, a potom službenika i informatičara do književnika – sjeća se Šerif početka radnog vijeka u Kamniku, a potom Ljubljani.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

U tadašnju jugoslovensku republiku došao je u 17. godini, zajedno sa mnogim zemljacima koji su nedjeljom popodne sa kladuške stanice masovno putovali u Sloveniju, a petkom naveče vraćali se prljavih odijela u „putovalkama“, zamazanog veša i praznih zdjelica od sira i teglica umrljanim ostacima pekmeza i kajmaka.

– U djetinjstvu sam radio teške poslove – sjeća se Šerif vremena koje se duboko urezalo u njegovo pamćenje.

U jedanaestoj je malterisao kuću blatom pomiješanim sa slamom i pljevom.

– Dvije godine mlađa sestra je na lancu vodila kravu na pašu. Krava je mahnula glavom da otjera muhe, i oborila sestru, poplašila se, poskočila i pregazila je. Dva dana kasnije sestru smo sahranili, a kravu prodali – prepričava Šerif poglavlja iz svoga života i romana.

Ipak, bilo je i drugačijih trenutaka, događaja i emocija.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

– U djetinjstvu sam glumio u kratkim skečevima, i obavezno na priredbama pjevao. Pjevao sam u svakoj prilici, čuvajući stoku na pašnjacima, vodeći konja na pojilo, vozeći sijeno, trčkarajući šumom s noge na nogu, pjesmom tjerajući strah. Od prve plate u Sloveniji kupio sam obuću, odjeću i fotoaparat „Smena 8“. Prvo sam, narednog vikenda, fotografisao svoje ukućane i svoje selo Šumatac, a fotografije često gledao ophrvan nostalgijom – sjetno priča Šerif.

On je u Ljubljani takođe bio član amaterskih glumačkih grupa, sa izgledima da postane glumac.

– Zapazio me filmski reditelj Talal Hadi, koji je režirao  seriju “Dražgoška bitka”. Prvo snimanje bilo je u studiju pored tunela u Ljubljani, u sadašnjim prostorijama „Viba filma“. Ponudili su mi dugoročnu saradnju uz uslov da na nekoliko mjeseci dobijem dopust na poslu. Ipak, nisam se usudio radno mjesto u firmi dovesti u pitanje zbog glume. Ko zna kako bi sve poslije teklo da sam na tom životnom raskršću krenuo drugim putem – u dilemi je pisac romana „Sudbonosni susret“.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

Nakon građevine zaposlio se u tvornici pegli „Elma“, a potom u „Mladinskoj knjizi“, gdje je i penzionisan prije osam godina.

– Dugo sam osmišljavao pisanje knjige o svom životu, o putu od dječaka iz ljute Krajine do penzionera u Sloveniji. Pišući sam shvatio da je svaki moj dan, mjesec, a naročito godina po jedna velika priča iz dva zavičaja – uvjerava nas Šerif Đogić, koji je u „Delu“, „Ljubljanskom dnevniku“ i „Kamniškom listu“ objavio više tekstova.

Slovenački novinari pisali su takođe o ovom Kladušaninu koji se po mnogo čemu izdvajao od drugih „južnjaka“ u deželi.

– Mi Krajišnici iz okoline Kladuše, Cazina, Bužima, Krupe, došli smo sa sela u Sloveniju. Nismo znali šta je semafor, prelaz za pješake, nismo umjeli reći “molim”, “hvala” ili “oprosti”, gurali smo se mimo reda u trgovinama, zviždali za ženama, pljuvali po ulici… Jezik nove sredine nismo učili. Tako se konflikt povećavao praveći nevidljivu prepreku između nas i njih, došljaka i domaćina, a ja sam htio da budem drugačiji – opisuje Đogić vrijeme svoga dolaska u Sloveniju prije pola vijeka.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

– Kada sam sa gradilišta prešao u fabriku, prvo sam kupio Bonton i riječnik tadašnjeg srpskohrvatskog i slovenačkog jezika. Oduvijek sam volio knjigu, mnogo čitao. U noćima, u trenucima samoće, drugovao sam u mislima sa junacima Branka Ćopića i sanjao zavičaj. Htio sam curu Slovenku, što je mojim zemljacima bilo sasvim strano – priča Šerif, penzioner i pisac koji se u 23. godini oženio Martom, trgovačkim poslovođom sa kojom ima kćerku Sabinu, filmsku rediteljku, i sina Dejana, inženjera organizacionih nauka.

Pohvala Miljenka Jergovića

Roman „Sudbonosni susret“, koji je štampao „Primus“, dospio je na police više od 60 biblioteka u Sloveniji.

“Šerif Đogić je pripovjedač s darom slušanja i prisluškivanja drugih ljudi, kakvih se u Bosni vazda znalo naći, među pismenim i među nepismenim svijetom. Sretnim sticajem migracija takav se onda nađe i u slovenačkoj književnosti. Njegove priče su tačne u osjećaju, precizno vođene, napete i istinite”, napisao je o Đogiću Miljeko Jergović.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije