Kolumne

Hibridni život

Da ste nekog prije kovid pošasti pitali šta misli o radu od kuće prva pomisao bi bila da se šegačite s njim.

Branko Tomić
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Sada su tu mogućnost objeručke prihvatili i poslodavci, uvidjevši u takvom pristupu više prednosti nego mana. Da smo se dogmatski držali uvriježenih pravila, kako je najproduktivniji radnik onaj čije bukagije držite stalno na oku, mnoge firme bi danas bile desetkovane, i kadrovski i finansijski. Život po nekim novim, hibridnim pravilima, odnio je još jednu pobjedu nad smrtnom opasnošću.

Izuzetak, međutim, ne čini pravilo. Nažalost, korona je na površinu izbacila i negativne pojave u društvu, koje su do sada uglavnom bile prilično dobro zamaskirane. Kako i ne bi; nedostatak posla, manjak novca, poskupljenja, probudilo je u ljudima davno uspavani nagon za preživljavanjem.

Istina, pojavi se tu i tamo zaostavština prošlih vremena, pa i dalje imamo poljoprivrednike koji samo što nisu skapali od gladi, dižu graju, zavrću rukave, prijete blokadama, ali na prvi mig poslušno dotrče u prostorije iste one stranke čiji reprezentativci na nivou BiH ne čine ništa da im olakšaju muke.

Sve je postalo politika, pa tako Republički krizni štab, iako se prema smrtnosti nalazimo blizu svjetskog vrha, ne uvodi, kao prethodne godine, stroge već se drži hibridnih mjera, lutajući od nemila do nedraga i tražeći od lokalnih zajednica da rade njihov posao. Dok cijene skaču u nebo, filuju nas hibridnom statistikom, prema kojoj samo što nismo ušli u deflaciju, bestidno nas uvjeravajući da više vjerujemo njima nego svom praznom želucu.

Hibridni odbornici miješaju nadležnosti na lokalu i republičkom nivou, spremni i na kršenje zakona plašeći se gnjeva svog nalogodavca više nego bijesa naroda, ne libeći se da potom amaterskim i više nego providnim izvrtanjem teza sve dublje gaze u živi pijesak vlastite propagande.

Hibridni novinari i s ove i s one strane Drine, na javnim i drugim emiterima, sve češće govore ministrica umjesto ministarka, učinkovito umjesto djelotvorno, potpora umjesto podrška, ali se zato više štrecamo kada, u želji da branimo jezik, čujemo kako nam djeca po difoltu nešto daunloduju, a unuci bindžuju ili, ne daj bože, zabaguju. Krajnje je vrijeme da se hilujemo od toga.

Posebna priča su instant borci za ljudska prava. Nekako su i oni postali hibridni, pogleda koji doseže samo do kapije svog dvorišta. Kako bi se dodvorili vlastima u teškim vremenima rigaju vatru na opoziciju, loveći čak i jezičke dvosmislice, a na riječi izvinjenja još uvređenije dižu nos. U trenutku grešno pomislim kako ne bi mnogo trebalo da takvi, vatreni borci sa zabrane nepodobnih riječi pređu na paljenje knjiga, autora nepodobnih za njih i sistem. S druge strane, plašeći se gubitka sitnih privilegija ili iz samo njima znanih razloga, mudro ćute na riječi mržnje buljuk-baše i vjernih mu podanika, kojima se, da uzmemo samo dva najsvežija primjera, besramno pljuje po miješanim brakovima, a politički neistomišljenici nazivaju ustašama.

Kada institucije ne rade svoj posao, biće da je pljuvanje po opoziciji više pitanje karaktera, a manje stvar hrabrosti.

U zemlji koja je u svemu na dnu evropskih lista, pa i po život važnoj vakcinaciji, normalno je da izvođači radova daju garanciju na tek izgrađene zgrade od samo dvije godine! Dakle, koliko vam proizvođač garantuje da će mobilni telefon raditi besprijekorno, toliko dugo možete mirno da spavate u novom stanu. Pa, na makaze za orezivanje, koje koštaju stotinak maraka, dobijete garanciju od 10 godina, na automobile pet do sedam, na bušilice tri godine, a na laptope i televizore taman toliko koliko i na investiciju u koju ste uložili minimalno 100.000 maraka i par kila živaca, obavezavši se da ćete je otplaćivati (kreditom i živcima) dok tek rođeno dijete stasa za udaju ili ženidbu.

Dužina garancije sama za sebe govori o kakvom kvalitetu proizvoda se radi. A stan je proizvod baš kao i svaki drugi. Mada, može li se trosobnim stanom nazvati nešto od 50-ak kvadrata, kada znamo da su u mrskoj nam Jugoslaviji dvosobni imali minimalno 55 kvadrata?! Sada je hibridni jednosoban stan ono što je nekad bila garsonjera, u kojem su se saplitali samci na privremenom radu u drugom gradu. I tako redom.

Nadalje, nekad smo imali izučene, a sad hibridne banderaše, u socijalizmu školovane, a sad, u hibridnoj demokratiji – zaglavljenoj na prelazu iz feudalizma u kapitalizam i začinjenoj punom šakom autokratije – hibridne ministre i službenike, koji mašu hibridnim diplomama, djeca slušaju nastavu na skraćenim, hibridnim časovima, uvoze nam ko zna kakvo meso i guraju pod nos, mameći nas hibridnom cijenom, stručnjaci su prije podne nezavisni, a popodne stranački orijentisani, sportski klubovi hiberniraju u polusnu, hibridni tajkuni uzimaju podsticaje za džeparac, deklarativno se, poput naših hibridnih rijaliti političara na kovid žurkama, pridržavamo svih epidemioloških mjera, dok jedni drugima duvamo za vrat i u crkvi, i u prodavnici, i u autobusu, a u kafani naglas mumlamo u njedra…

Hibrid, po svojoj definiciji, označava napredniju verziju nečega, jer u sebi mora da sadrži pozitivne karakteristike ukrštenih elemenata. Mi smo, međutim, uspjeli da, na vlastitu štetu, izgradimo naopaku životnu filozofiju, nepogrešivo birajući najgore među nama. Kada budemo dobili prvu hibridnu penziju biće kasno da psujemo hibridnu državu. Ogorčeni na sve, osim na sebe, redaćemo iz sveg grla i svece, i zvijezde, i sve po spisku… dok nas ne pokosi iskonska smrt.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu