Sudbine

Hrabrom Vuku je potrebna naša pomoć: Dječak (2) se bori sa opakom bolesti

Kada su mama Tatjana i otac Vladimir prije dvije godine saopštili svojoj kćerki Nataliji da će postati sestra malom dječaku, nije bilo srećnije porodice u beogradskom naselju Vrčin.

FOTO: BUDI HUMAN/SCREENSHOT

A, onda je jedna noć sve promijenila. Naime, Vuk, kako se zove dječak, jedna je od malenih borca koji je usljed prijevremenog rođenja proveo prve mjesece svog života u Institutu za neonatologiju kao životno ugrožena beba.

U stilu svog imena, mali Vuk je borac čiji osmijeh obasjava dom Arapovića, i sa svakom vježbom koju uradi, daje nadu mami, tati i sestri da će jednoga dana moći normalno da hoda i govori. Jer, nažalost, usljed prijevremenog rođenja, Vuk se bori sa dijagnozom cerebralne paralize.

Ipak, za njega postoji nada i to u vidu humanih, ljudi velikog srca koji će Arapovićima pomoći da sakupe oko 8.000.000 dinara, koliko je potrebno za liječenje i vježbanje malog Vuka.

U razgovoru za Blic, mama Tatjana, otkrila nam je da ništa nije ukazivalo da će se prevremeno poroditi, jer je do tog trenutka, trudnoća regularno prolazila.

– Prva trudnoća je billa najnormalnija, djevojčica je bila terminsko dijete. Druga trudnoća, proticalo je sve kako treba, uredno sam je konrtorlisala. Međutim, došlo je do porođaja u 28. nedjelji, 15 dana nakon redovne kontrole na kojoj ništa nije ukazivalo na prijevremeni porođaj. Bolovi su krenuli u minutu, ja sam momentalno krenula ka Narodnom Frontu. Tamo su mi ustanovili da je porođaj već u toku i da je jako teško zaustaviti ga – otkriva nam ona na početku razgovora.

Doktorka koja joj je vodila trudnoću, nije bila u zemlji, zbog čega je morao da je porodi drugi doktor. Ipak, kako nam kaže, doktorka je bila uključena u komunikcaiju tokom hospitalizacije u porodilište.

– Bili su na vezi sa njom, te su u saradnji, riješili da me zadrže i pokušaju da odgode porođaj. Nažalost, kroz 45 minuta se sve odigralo i završila sam na hitnom carskom rezu. Tonovi bebe su krenuli da opadaju, meni je krenuo da raste pritisak, puls, sve… Uspavali su me i izvršili carski rez. O detetu dva sata nakon porođaja ništa nisam znala. Onda se pojavio neonatolog koji mi je rekao da je živorođeno muško dijete. Ujutru sam saznala da je na samom porođaju reanimirano. Imao je 1.650 grama i bio je povezan na respirator. Kasnije su mi rekli da će biti transportovan na neonatologiju. Tu je proveo narednih 76 dana – kaže ona.

Kako kaže, sem toga što je prijevremeno rođena beba, ništa nije govorilo da će mališan imati neke posljedice.

– Ništa nije nagovještavalo da će imati problema. Prosto, ljekari su ti koji govore “stanje je kritično, stabilno, dijete je ugroženo ili ne”, ali nikakvu prognozu ili dijagnozu, niko nije govorio. Ja sam iz porodilišta izašla nakon tri dana, taj prvi dan kada sam izašla, otišla sam na Institut za neonatologiju i vidjela sam dijete koje je bilo na intezivnoj njezi. Povezan na respirator u inkobatoru, hrtanjen na sondu, bio je životno ugrožen i dalje – kaže nam Tatjana.

Naredna dva i po mjeseca, Vuk je proveo na Institutu za neonatologiju. Tu su od strane ljekare i uočene prve promjene u tonusu mišića mališana.

– Još dok smo bili u bolnici, kada je izašao iz inkubatora nakon 59 dana na kiseoniku, krenuili su pregledi ostalih ljekara, između ostalih i fizijatra, koji je pregledao dijete prije samog izlaskla sa neonatologije, i primijetio je blagu promenu tonusa. Bio je tada više hipoton, slabijeg tonusa mišića, međutim, ukazali su nam na mogućnost te promjene u hiperotonus jer je on prosto, bio jedno uležano dijete u inkubatoru kome su menjali položaj s leve na desnu stranu kako ne bi došlo do deformitea. Pedijatar nam je preporučio da po izlasku nastavimo preglede i tretmane u nekoj drugoj ustanovi – otkriva nam ona.

Da će dijagnoza biti cerebralna paraliza, ništa nije govorio ni boravak kod kuće. Na sreću, kao svaki savjesni roditelj, Vladimir i Tatjana su nastavili da vode dijete na preglede.

– Kad smo došli kući, bio je jedna sasvim normalna beba, gledajući na oko, nikakav problem nije imao. Jednostavno, on je za nas bio dijete rođeno mnogo prije vremena. Po izlasku je imao 2.800 grama, bio je jako mali i nastavili smo sa kontrolama kod neonatologa u Tiršovoj, koji nas i dalje prati, a krenuli smo i kod fizijatra u Sokobanjskoj ulici, specijalnoj bolnici za cerebalnu paralizu. Izašao je 11 septembra, mi smo već oko 20-og krenuli na prve preglede. Tu su nam preporučili intezivnu kinezi i radnu terapiju. Tada smo vežbali tri puta nedjeljno, jer je bio jako mali, posle je to poraslo na četiri puta nedjeljno, da bi sve to za vrijeme korone bilo stalo. Sreća je što smo imali privatnu terapeutkinju koja je dolazila kod nas kući i koja i danas radi sa Vukom – kaže Tatjana.

Nešto prije drugog rođendana, Vuku je konačno postavljena dijagnoza – cerebralna paraliza.

– On je dugo praćen u Sokobanjskoj kroz disharmoničan psihomotorni razvoj. Malo prije dugog rođendana smo dobili dijagnozu, i ona je glasila – cerebralna paraliza, ugroženo dijete. Fizijatri ne daju dijagnozu tako rano, obično to kažu tek kada dijete napuni tri ili pet godina, kada se prosto vidi da se ta dijagnoza “ne može zaobići”. Međutim, mi smo dobili dijagnozu rano i zahvalna sam tome, jer samim tim što znamo, imamo više mogućnosti da pomognemo detetu da napreduje – iskreno će ona.

Borba sa zlim i opakim neprijateljem, iziskuje veliku količinu rada, ljubavi, nježnosti i novca. A, kada su vidjeli da im ovoga zadnjeg nedostaje, okrenuli su se dobrim ljudima i organizaciji “Budi human”.

– Suprug i ja smo zaposleni. Sad sam na nekom produžetku bolovanja zbog Vukovog stanja, jer nije sposoban da ide u vrtić. U početku je djelovalo da ćemo moći da sve finansiramo sve. A onda, kako je vrijeme odmicalo, shvatili smo da je Vuku potrebno mnogo više, jer je njemu potrebno mnogo više u smislu onoga što može da nam pruži neka državna ustanova. Odlasci u privatne centre i rad sa fizioterapeutom kod kuće, počeo je da iziskuje velika novčana sredstva.

Pročitajte još

U ovom trenutku, država im pokriva vježbanje u Skobanjskoj ulcii i to samo dva termina, koji su Vuku, nažalost malo. Uz to, ima prava i na odlazak u banju Koviljaču na 21 dan. Sve ostalo, porodica mora sama da obezbijedi.

U akciju prikupljanja humanitarne pomoći, uključili su se i preduzetnici iz Vrčina. Na više mjesta u ovom beogradskom anselju, nalaze se kutije sa likom malog Vuka.

Kada smo došli u fazu da samostalno ne možemo isfinansirati nešto sšto predstoji vezano za vukovo liječenje, odlučili smo se da se priključimo fondaciji “Budi human”. Ono što me je iznenadilo, jeste odziv ljudi koji je izdvojio sredstva za vuka. Dosta ljudi je uplatilo sredstva i poslalo sms.

– Potencijalno postoji i hirurška intervencija i to na preporuku ljekara i hirurga koji prate Vuka. Da li u Ćupriji ili Americi, još ćemo razmatrati. Još ćemo vidjeti, zbog toga smo i počeli da skupljamo novčana sredstva – rekla je ona na kraju razgovora za “Blic”.