Leila je nakon stravične tragedije hospitalizovana, a mnogi sugrađani od tada pokušavaju da se nađu nesrećnoj ženi i upute joj neku riječ podrške. Potresna pisma podrške uputila je nesrećnoj ženi i medijska ličnost Ismeta Ika Ferer Gotić, prenosi Blic.rs.
Draga Leila, Nisam sigurna da li ćeš ikada pročitati ove riječi, ali se zaista nadam da će jednog dana naći put do…
Posted by Ika Ferrer Gotić on Wednesday, December 19, 2018
Pismo Ismete Ike Ferer Gotić, objavljeno je na „Fejsbuku“,a u njegu između ostalog, piše:
“Draga Leila, nisam sigurna da li ćeš ikada pročitati ove riječi, ali se zaista nadam da će jednog dana naći put do tebe. Prošlo je već šest dana, mislim na tebe. Pustim suzu, obrišem i pokušam naći bilo kakve riječi za tebe. Svaki put počnem, slika tvoje djece me prekine. Ta prelijepa porcelanska lica anđela nebeskih.
Leila, ne postoji ništa na ovom svijetu što bih ti mogla reći, a da bi te barem na sekund umirilo. Ne postoje riječi za ranjenu dušu tvoju.
Ali, tvoja borba je tek počela. Prije svega, gubitak. Pitam se, da li ćeš ikada naći svoj mir…. Ali, vratim se na svoju borbu, to ‘umalo’ da nisam. Šta to meni danas znači, drugačije. Zašto se ja često osjećam izgubljeno.
Prva borba je bila 2007. godine kada sam umalo izgubila kćerku Tanju, pa se sjećam tog osećaja propadanja, nepovratnog osjećaja tame u cjelom mom biću koji i danas, kada me neka sitnica na njega podsjeti, postane nepodnošljiv.
Druga borba, kada mi javiše da je moja kćerka Saša pokušala samoubistvo. Pa, taj se osjećaj propadanja vratio. Moje kćerke su danas sa mnom, vječno sam zahvalna Bogu koji nas sve gleda. Ima danas nas ranjenih, s ožiljcima nezaraslim. Nečije su rane dublje, nečije nisu niti će ikada zarasti.
Zato, Leila, taj osećaj propadanja i nevraćanja iz njega koji ti danas osjećaš, ne mogu zamisliti. Čak me strah. Ali, molim Svemogućeg da jednog dana barem bradu iznad vode uspješ podići, tek toliko da dišeš.
Zatim, taj ‘moralni’ sud zvan bosanskohercegovačko društvo, senzacionalni naslovi još senzacionalističkih medija ispunjeni krvlju tvojih anđela. Znaš, sjetim se često Alise Mahmutović, preminule majke Mahira Rakovca koji prije tačno tri godine skoči kroz prozor u nepovrat. Sjećam se očiju Alisinih, natopljene suzama i očajem. Sjećam se i kako je njoj društvo sudilo. Ali, sjećam se i onih koji su uz nju stajali, Leila. Ima i takvih.
Leila, nisi morala trpiti njegovo nasilje, nisi morala. Nijedna žena ne mora. ‘Moralni sud’ će ti svašta govoriti, i to tako uvjerljivo, kao da zna. Ali, ne znaju oni ništa. Ne znaju oni kako je tebi. Iskreno se nadam da ćemo ovog puta kao društvo ispraviti nepravdu koju smo nanijeli Alisi i prema tebi pokazati empatiju. Tebi, majci. Jer, to jesi iako tvoji anđeli nisu s tobom. Ti si i dalje njihova majka i niko ti to ne može oduzeti. Ti si majka.
Znam da ne postoje riječi, Leila, ne postoje. Ali, naše ruke, majčinske, zagrliće tebe, majku, i ne puštati.
Ja, kao majka, stojim uz tebe. Uz tebe da te držim da uspravno staneš. Ili da nasloniš glavu na moje rame. Svaku noć ću tebe i tvoja tri anđela imati u molitvi. U nadi da ćeš konačno naći barem privid utehe. Jer, samo to zrno će biti dovoljno da preživiš. Nisi sama. Voljena si. Majko”, zaključuje Ika Ferer Gotić svoje pismo.
(Blic.rs)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu