U razredu mog sina postoji nekoliko dječaka za koje se od samog početka školovanja moglo pretpostaviti da će biti problematični. Uzeli su na zub slabijeg od sebe i svakodnevno ga izlažu nekoj vrsti nasilja. Druga djeca uglavnom ne prepoznaju da je to nešto loše, misle da je to “zeza” sve dok ga taj jedan dečak nije udario. Na času razredne zajednice razrednik je pitao šta se desilo i moj sin je ustao i rekao ko je kriv. Ja sam kasnije od drugih mama čula kako mu taj isti dječak prijeti da će “ubiti boga u njemu” makar ga izbacili iz škole – priča ova Banjalučanka.
Smatra da se na djecu koja prijave bilo kakvo nasilje automatski stavlja meta i nije joj jasno kako nastavnici ne reaguju na vrijeme.
– Ne mogu djeci koja odrastaju u uvjerenju da je tužakanje nešto najgore na svijetu prepustiti da djeluju po savjesti. Ja se sada, u jednu ruku. plašim za svoje dete, a u drugu sam beskrajno ponosna što je imao hrabrosti da kaže šta se desilo – kaže ona.
Dodaje da bi svi trebalo da otvore “četvore oči”, i roditelji, ali posebno prosvjetni radnici koji treba da razviju takav odnos sa djecom da se osjećaju slobodno da dođu i kažu šta ih muči.
Odmazda
U Republici Srpskoj je, inače na snazi Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u obrazovnom sistemu RS, kao i Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece.
– Djecu treba ohrabriti da prijavljuju nasilje, bez obzira da li su sami žrtve nasilja ili ne. Razgovarajući sa djecom, prepoznali smo da se djeca plaše da prijave nasilje. Na pitanje kako pomoći drugu koji je žrtva nasilja, mišljenja djece bila su vrlo različita, od toga da se u te stvari ne treba miješati do razmišljanja da druga treba saslušati, razgovarati s njim, utješiti ga. To upućuje na potrebu da aktivnosti treba usmjeriti na važnosti prijavljivanja nasilja i pomoć djetetu žrtvi. Nažalost, stiče se utisak da svijest o potrebi prijavljavanja nasilja nerijetko ima samo deklarativni karakter – kaže za Srpskainfo Dragica Radović, ombudsman za djecu RS.
Djeca u velikom broju kažu da ne bi prijavila nasilje zbog toga što se plaše da bi time isprovocirali počinioca nasilja i našli se na udaru njegove odmazde, a nisu sigurni da bi im “neko” mogao obezbijediti stvarnu zaštitu. Zbog straha, nesigurnosti i nepovjerenja, djeca uglavnom ćute ili nerado govore o nasilju koje dožive, a i kada se odluče da progovore o nasilju onda to povjere nekom u koga imaju povjerenja ili traže savjete kako da riješe situaciju na način da ostanu anonimni.
Različiti podaci
Djeca su u razgovoru o nasilju, kako kaže Radovićeva, isticala da se nasilje, posebno verbalno, psihičko i fizičko, u školama veoma često dešava, dok se stavovi koje su s tim u vezi iznosili rukovodioci škola ne podudaraju sa mišljenjem djece.
Ona kaže da je Ombudsman za djecu, postupajući po prijavama vršnjačkog nasilja u školama, uočio da pojedine škole nisu prepoznale određene situacije kao nasilje, jedan broj škola pokazuje nezainteresovanost da pristupe rješavanju problema, pojedine škole za velikim zakašnjenjem reaguju, jedan broj škola identifikuju samo posljedice bez utvrđivanja uzroka, a da jedan broj škola pokušava da vršnjačko nasilje riješi kažnjavanjem i djeteta izvršioca i djeteta žrtve. Ipak, jedan broj krajnje odgovorno pristupa ovom problem, pravilno prepoznaju nasilje i preduzimaju sve mjere, te imaju kvalitetnu saradnju sa roditeljima i redovne aktivnosti prevencije.
Ombudsman za djecu ima ustanovljenu mrežu mladih savjetnika. To su većinom učenici svih razreda srednjih škola. Rad s njima je pokazao da se otvorenim razgovorom i kroz edukativne i kreativne tematske radionice može probuditi svijest o vršnjačkom nasilju i pokrenuti zajednički projekat za njegovo suzbijanje.
– Problem vršnjačkog nasilja sigurno može biti daleko manji ako djecu, na njima razumljiv način, naučimo šta je vršnjačko nasilje, jasno predstavimo sve loše strane i posljedice nasilja i kako se protiv njega mogu boriti – zaključuje ombudsman za djecu RS.
Tajnost
Direktor osnovne škole “Georgi Stojkov Rakovski” u Banjaluci Dušan Mišljenović kaže da djecu ohrabruju da budu odgovorni prema sebi i školskim drugovima, te da pokušaju spriječiti nasilje i da ga prijave.
Mišljenović kaže da je u ovoj školi bilo slučajeva da djeca prijave nasilje nad drugovima.
– Postoje jasna pravila u takvim slučajevima. Između ostalog, mora da ostane tajna da je neko prijavio nasilje, a razgovori se obavljaju sa žrtvom i djetetom koje je počinilo nasilje. Takođe, obavještavaju se druge spoljne nadležne institucije – navodi Mišljenović.
Svih 144 prijava nasilja je osnovano
Ombudsman za djecu je prošle godine postupao u ukupno 144 pojedinačnih predmeta koji se odnose na nasilje nad djecom, od čega se 42 predmeta odnose na vršnjačko nasilje, 16 predmeta na nasilje u porodici gdje se kao žrtve pojavljuju i djeca, te 11 predmeta koji se odnose na seksualno nasilje. Žalbe su uglavnom podnosili roditelji, ali i djeca.
Nakon okončanog postupka, sve žalbe su se pokazale kao osnovane i konstatovane su povrede prava djece.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu