U brojnim slučajevima autoritarna vlast nikada nije ozbiljnije dovedena u pitanje, ponegdje je brzo obnovljena, kao na primjer u Egiptu, a negdje sporo ili samo djelimično, kao npr. u Siriji.
Haos i krvoproliće u Siriji nastali su velikim dijelom usljed djelovanja spoljnih faktora, a sada postoji opasnost da je drugi talas narodnih protesta u regionu naročito u Sudanu – možda takođe umnogome izazvan uticajima igrača sa strane.
Ovo ne znači da Sudan rizikuje da krene putem unutrašnjih podjela i ogorčenih borbi na lokalnom nivou koje su zadesile Siriju.
Međutim, činjenica je da su mnogi od faktora koji danas oblikuju Bliski istok u igri i u Sudanu, naročito sve veća uloga Saudijske Arabije, koja, zajedno sa saveznicima u Persijskom zalivu, na više frontova vodi borbu za uticaj sa Katarom i naročito Turskom.
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati umiješali su se tako što su pružili finansijsku pomoć Sudanu, koja obuhvata finansijsku injekciju i transfer jeftinog goriva, hrane i lijekova. Abu Dabi je posredovao u pregovorima različitih naoružanih grupa o budućim političkim aranžmanima, a saveznik Rijada, Egipat, odigrao je ulogu tako što je iskoristio diplomatski uticaj u Afričkoj uniji.
Dok Saudijci očigledno podržavaju generale, Turska i Katar su bliži sudanskim islamistima.
Treba jasno reći da nijedan od tih spoljnih učesnika nije posebno zainteresovan za ciljeve narodnog protesta na terenu, niti za razvoj istinski demokratskog Sudana. Svako od njih iz sopstvenih razloga želi stabilnost.
Prije deset godina, prije Arapskog proljeća, Vašington je vidio Sudan kao državu koja sponzoriše terorizam: zbog toga je bio meta ne samo američkih sankcija zbog ophođenja tokom Rata u Darfuru, već i fizičkog napada krstarećim raketama.
Sudan su doživljavali kao prijatelja islamskih ekstremista i Irana. Saudijci su postepeno uspjeli da uvedu Sudan u širu sunitsku koaliciju. Nije slučajno što se značajan kontingent sudanske vojske pridružio Saudijskoj Arabiji u problematičnim napadima u Jemenu.
Međutim, u posljednje vrijeme, svi se bore za uticaj Sudana.
U martu 2018, Katar, Turska i Sudan potpisali su ugovore o izgradnji luke Suakin na Crvenom moru i najvjerovatnije osnivanju male turske baze na tom mjestu.
Mnogo toga će, naravno, i dalje zavisiti od hrabrosti ljudi koji su demonstrirali na ulici. Ne postoji spreman model koji bi bio nametnut Sudanu spolja. Međutim, pravac kretanja ove krize mnogo govori.
Veliki međunarodni igrači – UN, EU, Afrička unija itd – samo su sporedni igrači, u izvjesnom smislu zbog toga što nema velike galvanizujuće sile u regionalnoj politici. Trampova administracija naprosto nije naročito zainteresovana za Sudan.
Mnogi komentatori nedostatak interesovanja SAD za situaciju u Sudanu vide kao propuštenu priliku da vode diplomatski proces koji bi mogao da oblikuje budućnost Sudana. A mnogi sumnjaju da Tramp vjerovatno neće raditi protiv interesa svog bliskog saveznika Saudijske Arabije.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu