Gradovi

Ilići iz Lijevče polja POSJETILI POSTOJBINU na Manjači: Da upoznaju zavičaj predaka ČEKALI 180 GODINA

Nekoliko porodica Ilić iz Karajzovaca kod Gradiške napokon je, poslije 180 godina od dolaska njihovog pretka Teodora iz Gornjeg Ratkova u Lijevče polje, sredinom oktobra posjetilo svoju postojbinu.

Ilići iz Lijevče polja POSJETILI POSTOJBINU na Manjači: Da upoznaju zavičaj predaka ČEKALI 180 GODINA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Najstariji Ilići, osamdesetogodišnjaci Vojin i Milorad, inicijatori posjete Gornjem Ratkovu, ispričali su za Srpskainfo da je Đurađ Ilić, koji je rođen u ovom selu na Manjači 1833. godine donesen u Karajzovce, u sepetu, na konju. Imao je tada pet ili šest godina, pripovijeda Vojin.

Milorad je zapamtio priču koja se prenosila generacijama da je iste godine doselio i Teodorov rođeni brat Đurađ.

Njihovi potomci su se vremenom dijelili, stvarali nove porodice.

U selu 14 kuća

Sada u ovom lijevčanskom selu ima 14 kuća Ilića, istog porodičnog korijena, nastalog od dvojice braće iz Gornjeg Ratkova.

– Meni ovdje miriše zavičajna ljepota, srce mi je puno, a duša, prosto kao da leti ovim brdima i dolinama. Prvi put smo, mi Ilići iz Lijevča došli u svoj kraj, među svoje. Odavde potičemo i naša sreća je neopisiva – priča za Srpskainfo Milorad Ilić.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Milorad Ilić

Vojin dodaje, zagledajući živopisne daljine, da su davnih godina planirali doći, ali se to uvijek nekako odgrađalo.

– Napokon, slučajno sam upoznao suprugu doktora Dragutina Ilića. Na njeno pitanje odakle sam, kazao sam da potičem iz Gornjeg Ratkova, ali da gotovo dva vijeka moji Ilići žive u Lijevču. To je bilo dovoljno da se ona angažuje i da uspostavimo veze sa Dragutinom, da saznamo ko su naši preci, gdje su nam porodični korijeni i gdje smo „ponikli“ – pojašnjava Vojin Ilić, najstariji Ilić u Karajzovcima.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Vojin Ilić

Nisu vjerovali da ovdje živi neko od njihovih.

– Veoma smo srećni, duhovno ispunjeni – ispričao je Ranko Ilić.

Ispunili zavjet

Rajka Ilić Đakić došla je, kaže, iz velike iz radoznalosti i želje da upozna Gornje Ratkovo.

– Naši stari su često pričali o svojim precima i selu Ratkovo. Uvijek su djecu podučavali svojim korijenima, htjeli su da mlađi zapamte ko su njihovi, gdje su živjeli. Mnogi su umrli zagovarajući posjetu, ali je uvijek bilo nešto preče, jer se kod nas mnogo radi cijele godine, pa se odlazak odgrađao. Napokon smo i taj zavjet ispunili – kazala je Rajka, jedina žena koja se zaputila u Ratkovo.

Ratko Ilić pripada četvrtoj generaciji Ilića rođenih u Lijevču.

– Ovaj dan, ovu posjetu, susret sa svojima i mjestom u kojem još živi nekoliko Ilića, zauvijek ću pamtiti. Uskoro ćemo ponovo doći i dovesti druge, naše kćeri i sinove, mlade da se ova porodična priča ne izgubi, da se ne ugasi sjećanje – rekao nam je Ratko Ilić.

U Ratkovu žive samo dvojica Ilića. Slavko je najstariji, ima devedeset godina, a Zdravko je nešto mlađi. Oni su posljednji čuvari rodnog kraja.

Iako oronulog zdravlja, Slavko se obradovao nenadanim gostima i rado sa njima razgovarao o istoj temi, o precima.

– Pričali su naši stari kako je neki Šindik, valjda mu je to bio nadimak, a po prilici Teodorov otac, odlučio da odseli u Lijevče. Navodno se njegova žena mnogo stidjela ukućana pa mjesecima nije jela, naglo počela slabiti, a niko nije uspio da to promijeni. Inače, u to vrijeme bio je običaj da se mlade ili nevjeste, kada dođu u novu kuću, iskazuju  skromnošću i pokorno služe svima. E, taj naš predak Šindik, po kojem se brdo iznad naših kuća i sada naziva Šindikovom glavicom, odselio je u Lijevče. To je bio njegov gest, znak pažnje prema ženi koju je mnogo volio – prisjetio se starina Slavko pričanja svoga oca.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Slavko Ilić

Život u surovom kraju

Doktor Dragutin Ilić, koji je mnogo kasnije od rođaka iz Lijevča odselio iz Ratkova i skućio se u Laktašima, kaže da su Ilići u Ratkovu živjeli u krševitim predjelima, boreći se sa goropadnom prirodom i stalnim vojevanjima protiv svakoga ko je, u dugoj istoriji, htio da ih porobi i obespravi.

To je surov kraj, objasnio je Dragutin Ilić svojim rođacima predvodeći ih kamenitim, ali pitomim predjelima, najbolje je opisao Petar Kočić.

– Njihova odluka, Vojinova i Miloradova inicijativa do dođu, mene je veoma obradovala, oduševila, ispunila sjetom i zadovoljstvom zbog saznanja da nas vežu isti porodični korijeni – naglasio je Dragutin podsjetivši da su Ilići starosjedioci na Manjači.

Svaki zaselak Gornjeg Ratkova nazvan je po prezimenima mještana.

To su Ilići, Gajevljani, Ćevapovići i Dardići.

– Ovdje su mogli opstati i ostati samo najhrabriji, najzdraviji, jaki i otporni ljudi. Ovde su priroda i zemani, odnosno nemirna vremena klesali i čeličili gorštake. U Ratkovu su bile brojne porodice sa mnogo čeljadi ili ukućana, djeca su se rađala, čuvala stoku i odmah, čim prohodaju, tražila svoj životni put. Za mnoge je znanje bilo na prvom mjestu, zato su, čuvajući ovce i drugu stoku, maštali o boljem životu, često uspivajući da ostvare svoje snove  – kazao je Dragutin Ilić rekavši da mjesto odakle potiču, ma koliko godina prošlo od odlaska, nisu zaboravili.

To je zavjet kojeg su Ilići, kaže Dragutin, uvijek prenosili na djecu, na potomke. Zato su i Ilići u Lijevču, u Karajzovcima ali i Krajini, Srbiji, Slavoniji, Vojvodini, sačuvali sjećanje, ko su i odakle potiču.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Zdravko Ilić sa rođacima iz Lijevča

– Oni su tjerajući velika stada ovaca na zimovanje, jer ovdje, u ovom gorštačkom mjestu, od jeseni do proljeća, dok se priroda ne probudi i trava poraste, nije bilo hrane za ovce. Izbivajući mjesecima od kuće, oni su upoznali mnoge krajeve. Tamo gdje im se svidjelo kupili su imanja i odselili, pronašli novi zavičaj, izgradili kuće i formirali porodice – zaključili su Ilići u Gornjem Ratkovu, na mjestu odakle su uvijek odlazili, a rijetko se vraćali.

Kada jedna porodica odseli, to otvori put i drugima, za masovan odlazak.

Masovno iseljavanje

Iseljavanje u novije vrijeme, ubrzala je i izgradnja vojnih poligona u obližnjoj Dobrnji, na Manjači, gdje je su posjedi oduzeti, a stanovništvo iseljeno.

– Solunci sa Manjače dobili su imanja u mnogim mjestima kao i borci u Drugom svjetskom ratu. Najviše naših iz Ratkova, sela na nadmorskoj visini od 600 do 800 metara, između dva svjetska rata, odselilo je u Omoljicu kod Pančeva. Moj otac partizan je u tom mjestu dobio zemlju ali djed Lazar, austrougarski vojnik, na to nije pristao. Njemu sam beskrajno zahvalan što smo ostali ovdje – ispričao je Dragutin Ilić, ushićen zbog posjete, zajedničkog ručka i novih poznanstava sa rođacima.

On za sebe kaže da je zadržao osobine svojih zemljaka, gorštački ponos, čvrst karakter i snalažljivost.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Dragutin Ilić

Dragutin iz Laktaša i Milorad iz Karajzovaca rođeni su istog dana, na Malu Gospojinu. Zajedno su hodili stazama istog pretka Teodora.

– Srećan sam jer vidim kuda je hodao i koji vazduh je udisao moj pradjed. To je jedinstven osjećaj, ne može se opisati niti ispričati, čini mi se da to ne govorim ja nego moje srce – rekao je Milorad Ilić.

Zovu rodnog kraja ili mjesto gdje su živjeli njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, podstakli su Iliće rasute po svijetu da ovdje ostave biljeg, obilježe mjesto iz kojeg potiču.

Tako su kuće i vikendice u Ilićima na Manjači izgradili Dušan Ilić koji živi u Švajcarskoj, Milenko Ilić u Novom Sadu, Velimir Ilić u Banjaluci… Za Iliće je karakteristično, kažu, da imaju mnogo djece i da su se često ženili iz Like i Crne Gore.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Gornje Ratkovo

– Bile su to kršne žene, pod čijim nogama su se brda povijala, a mi smo ih zvali Ličankama ili Crnogorkama. Ja sam najbolje zapamtio Crnogorku Ljubicu, ženu rođaka Mirka Ilića. Ona je pomogla mojoj majci kada je mene rađala. Kažu da me, prije prvog povoja, spustila prvo na zemlju, rekavši da ću biti čvrst kao zemlja. Mislim da nije pogriješila – kazao je Dragutin Ilić, u danu kada su sve priče dosezale daleku prošlost, istoriju ovog kraja na vrletnoj, buntovnoj i surovoj Manajči.

Cure iz Ratkova

Govorilo se, kada se cura iz Gornjeg Ratkova, a posebno iz Ilića uda u Stričiće, Lokvare ili Dujakoviće, preko puta Banjaluka – Čađavica, da bi bilo bolje da se popela na crveni kamen pa skočila i vrat polomila.

– Naše su cure iz Ilića i Ratkova bile ušćuperne, dotjerane, pirlitave, ljepota od Boga koja hoda po zemlji a njihove, kažu, skalave, čarapa jedna dugačka, druga kratka pa još raznobojne, crna suknja umjesto crnim pojasom vezana crvenim pletivom. Oni su drugačiji od nas, narav nam nije ista, zato se tvrdilo da su ovi iz Stričića, Dujakovića i Lokvara praistorijsko pleme japoda. Književnik Petar Kočić je po svoj prilici iz naših Kočića u Ratkovu ali, otac mu je bio sveštenik pa je tamo, na Zmijanje davno otišao – opisali su Ilići cure sa Manjače.

Džentlmen sa Manjače

– Kada sam 1968. godine studirao medicinu u Sarajevu, pročitah u beogradskim novinama reportažu o svome zavičaju pod naslovom „Džentlmen sa Manjače“ – ispričao nam je Dragutin Ilić.

Na fotografiji u novinama su žena i čovjek koji vode po konja, žena prva pa uz to na leđima nosi torbu žita.

Na pitanje novinara, kamo si pošao domaćine, uslijedio je odgovor: „Poveo sam ženu doktoru u Banjaluku, pa velim, da ne ide onako, na prazno, predložih joj da ponese torbu kukuruza do mlina“.

U povratku, poslije pregleda kod ljekara, žito će biti samljeveno pa će ona od toplog brašna, kada stignemo kući, ukuvati kukuruzu za večeru.

Junak Đuka

Stočar Đuka Ilić, zauzeo je važno mjesto u mnogim pričama i legendama. On je u tursko vrijeme čuvao ovce pored druma za Sanski Most kada su naišla dva Turčina i počela tući i rastjerivati stado. Đuka je upozoravao da to ne čine ali nije vrijedilo. Još više su se razgoropadili ali Đuka ili Đurađ, možda baš onaj što je kasnije odselio u Karajzovce, udario je Turčina sjekirom na dugačkom štapu i usmrtio ga. Drugi je pobjegao glavom bez obzira. Ovaj hrabri predak Ilića odmah je otišao kod age u Sitnicu i ispričao šta se dogodilo. Na njegovo iznenađenje, aga je rekao da je pravo učinio i da treba da tako strada svaki zulumćar. Nagradio ga je moćnom puškom zvanom štuc ili karacun koja mu je poslužila u borbama sa Turcima. Priča se ovdje da je, koristeći ovo oružje, Đuka prvi ušao u Bihać i iz grada na Uni istjerao Turke.