Sve to, i još mnogo toga bio je Duško Trifunović, čuveni pjesnik rođen i odrastao u Sijekovcu, mjestu kod Broda u kojem se prije tačno dvije decenije desio masakr nad srpskim stanovništvom. Upravo taj pokolj je, po mnogima, ne samo prvi ratni zločin koji se dogodio u BiH nego i događaj koji je označio početak rata u ovoj zemlji.
Kad se u Sijekovcu zaratilo, Duško Trifunović nije bio “kod kuće”, nego u Sarajevu, gdje će sukobi buknuti samo nekoliko dana kasnije.
Kako je kasnije sam Duško ispričao u jednom intervjuu, kad je počeo rat u Sijekovcu, njegova majka, koje je tada imala 83 godine, govorila mu je: “Ne sekiraj se, sine. Nije strašno, pucaju, ali ne mnogo, otprilike kao kad ‘Zvezda’ pobijedi”…
Nekoliko dana kasnije Duško Trifunović je posljednjim “Lastinim” autobusom iz Sarajeva otišao za Srbiju, ni ne sluteći da se više neće vratiti ni u Sarajevo ni u svoj zavičaj. Umro je u januaru 2006. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na Čeratskom groblju u Sremskim Karlovcima.
Iza sebe je ostavio bezvremene hitove poput „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Glavo luda“… Napisao je više od 300 pjesama za “Bijelo dugme”, “Indekse”, “Tešku industriju”, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden… Tačnije, tekstove pjesama, jer je za svega tri svoje pjesme u životu napisao muziku.
Pjesničku karijeru je počeo kao bravar u brodskoj Rafineriji nafte i fudbaler lokalnog kluba, kada je u fabričkom listu objavio tri pjesme. Te pjesme je zapazio novinar “Oslobođenja” Sveto Masleša i pozvao Duška da bude dopisnik iz, tada, Bosanskog Broda, ali bravaru se više svidjelo da preseli u Sarajevo.
U Sarajevu je našao posao u željezničkoj radionici, gdje je nastavio da piše. Prvu knjigu “Zlatni kuršum” objavio je kao 25-ogodišnjak i odmah se proslavio kao mladi pjesnik-radnik. Jedno vrijeme je studirao književnost, ali se ispostavilo da nije baš akademski tip. Kada je dobio Brankovu nagradu za poeziju u Sremskim Karlovcima upisao se u klasike.
Pred rat, kada više nije bio u prvoj mladosti, Duško je oko sebe okupio mlade bosanskohercegovačke pisce. U gupi koju je nazvao “Sudbonosni dječaci” našli su se, između ostalih, i Abdulah Sidran, Avdo Mujkić, Ranko Risojević, Todor Dutina, Branko Čučak i Radovan Karadžić.
Interesantno je da je Duško bio stric Darka Trifunovića, doktora bezbjednosnih nauka iz Beograda.
Na televiziji je zapamćen kao autor emisija na TV Sarajevo „Šta djeca znaju o zavičaju“.
Kad je izbio rat ostao je da živi u Novom Sadu, a mada su mu sa raznih linija fronta pripisivali svašta, Duško je ostao ono što je bio – pjesnik, narodni i ničiji!
Ni u Beogradu, ni u Sarajevu, pa čak ni u zavičaju, u Brodu, nema status kakav zaslužuje. Ipak, u Sijekovcu jedna ulica nosi ime Duška Trifunovića, a pjesnik svoju ulicu ima i u Banjaluci.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu