Počinje priču Dea Đurđević, novinarka i voditeljka Jutarnjeg programa TV Pink, tačno dvije godine poslije stravične saobraćajne nesreće u kojoj joj je autobus otkinuo ruku.
Od tog momenta se sve promijenilo. Kako kaže, postala je svjesna da svi zanemarujemo ono što je najvažnije, a to je porodica. Podrazumijevamo određene ljude i nekako mislimo da će oni uvijek biti tu, da mogu da podnesu našu fokusiranost na velike životne ciljeve, a zapravo su baš ti ljudi koje podrazumijevamo najvažniji.
-Sada vidim svijet malo drugačije. Imam veliku sreću da imam mnogo više prijatelja nego što sam mislila i to mi je ova nesreća pokazala. I sad znam da prepoznam pravi momenat jer svaku situaciju koja me zadesi, bilo na poslovnom ili privatnom planu sagledam iz ugla da sve može sutra da nestane i znam šta mi je vrijedno nestajanja, a šta ne.
Dok je ležala u bolničkoj postelji kaže da nije shvatala koliko je opasna i teška situacija u kojoj se nalazila. To tek vidi sada, kada razmišlja o tome ili razgovara sa ljudima o nekim situacijama iz intezivne njege VMA.
– Imala sam 21 operaciju, tri kliničke smrti, više od 100 uspavljivanja… Bila sam 24 sata na morfijumu i toliko je boljelo da sam i pored toga primala lijekove protiv bolova. Nisam mogla da se pomjerim od svih povreda i lomova koje sam imala. Moj posttraumatski sindrom je bio jako intezivan i zbog toga sam često provodila vrijeme sa psihijatrom – priča Dea (35).
Ipak, želja za životom je pobijedila. Na njenoj strani bili su fenomenalni doktori, porodica, prijatelji i mnogo ljudi koje na poznaje, ali je kako kaže, osjećala da taj tim ne može da izgubi.
– Bila sam srećna što sam živa. Bez obzira na stanje u kom sam se nalazila. I htjela sam da svi oko mene budu srećni zbog toga. Fokusirala sam svu svoju snagu na borbu i nisam htjela da je trošim na nepotrebna razmišljanja ili tugovanje. Nije bilo mjesta za to, kao što nije bilo mjesta za tužne i uplakane u mojoj sobi. Nisam htjela da mi ostave tugu i odu. Jer, znate, na kraju dana ja ostajem sama tamo – kaže.
Danas, dvije godine posjle nesreće, živi punim plućima bez obzira na okolnosti.
– Svi govore o koroni i kako su depresivni zbog toga. Ja sam preživjela i gore. Moramo da nađemo pozitivnu stvar u svemu što je negativno oko nas i da nađemo način da napredujemo.
Kako kaže, sada joj je mnogo teže da obavlja neke poslove jer je osoba sa invaliditetom, ali je pronašla način način da situaciju preokrene u korist svih osoba sa invaliditetom i učesnika u saobraćaju.
– Osnovala sam Udruženje „Budimo bezbjedni“ koje se bavi bezbjednosnom kulturom. Cilj nam je da edukacijama i ličnim sudbinama preventivno djelujemo kako bi se poštovala saobraćajna pravila i propisi da bismo smanjili broj saobraćajnih nesreča i ukazali na život sa posljedicama iste, ali i da pomognemo većoj inkluziji osoba sa invaliditetom u društvu – kaže Dea.
Mladen uvijek umije da me nasmije
Dea je u višegodišnjoj vezi sa Mladenom Mijatovićem, novinarom hronike na televiziji Pink. On joj je kako kaže, pored mame i bake, bio najveća podrška.
– Osvojio me time što je dobar čovjek i što može da me nasmije uvijek, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazim. Povjerenje, razumijevanje, poštovanje, podrška i ljubav. Lako za izgovoriti, ali kada sve to treba da ostvarite morate da oboje date cijelog sebe. To je temelj svake zdrave veze – kaže Dea.
Mladenov posao, iako važi za za jedan od najtežih i novinarstvu, joj ne pada teško.
-Trudim se da mu pomognem kada mogu, a kad ne mogu da mu pomognem da mu ne smetam i ne odmažem. Crna hronika u našem poslu je najteža i nekad mu se divim kako može da radi takve priče i ljudske sudbine, a da ostane normalan.
Dea je rođena u Beogradu. I danas joj osmijeh na lice izmami sjećanje kako sa mamom šeta Knez Mihailovom, pa poslije pojede sladoled na Kalemegdanu, posete Zoološki vrt, pa zatim ručaju u nekom lijepom restoranu.
Kao dijete nikada nije bila stidljiva. Bila je odličan đak, išla je na takmičenja, obožavala je da recituje. Trenirala je odbojku i tekvondo, pohađala časove glume i bila u amaterskoj ekipi „Aleksandrija“
– Putovali smo po Srbiji i glumili razne komade iz lektire, ali i istorijski važne komade. Takođe smo pravili prestave i priredbe za djecu bez roditeljskog staranja, ali i jednu za Patrijaršiju. Tada ni se javljala ideja kako bih voljela da se bavim javnim poslom, jer sam zaista uživala u tome.
Poslije završene Ekonomske škole, odlučila je da bude novinar i upisala je Fakultet političkih nauka.
– Informacija je najvredniji resurs. I nju poseduje dobar novinar. To je ono što me je privuklo i Faklutet političkih nauka mi je da odlično predznanje za bavljenje ovom profesijom, ali i dobar temelj za način funkcionisanja u ovom novinarskom svetu. Na Pinku sam počela kao volonter i svo znanje i trud, čini mi se, da se sad isplaćuju iako nikad neću prestati da učim i da radim na sebi, piše Blic žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu