Sudbine

"Imam tri sina, nijedan nije oženjen, to mi je najteže" Riječi Tadije (80) najbolje opisuju tragediju života na selu danas (VIDEO)

Kada ga vidite, ne biste rekli da likom ima više od šezdesetak godina, ipak, ova poštena i radna starina ima dvije decenije više, ali ruke sa kojima je stekao sve što danas ima, a nema malo, od temelja do krova su sve digle.

"Imam tri sina, nijedan nije oženjen, to mi je najteže" Riječi Tadije (80) najbolje opisuju tragediju života na selu danas (VIDEO)
FOTO: RTCG/YOUTUBE

Ipak, Tadija i pored svega što je stekao, ima jedan veliki crni oblak nad svojim mislima sinove u ozbiljnim godinama, koji se još nisu oženili.

Na tridesetak kilometara od centra Pljevalja, u zaseoku Zasada, živi Tadija Pupović, star 80 godina. Razborit, iskren, ovaj vrijedni stočar i poljoprivrednik koji već decenijama za život vrijedno zarađuje, otvorio je svoju dušu u razgovoru za RTCG, o svemu što ga tišti.

O selu koje umire, teškom i mukotprnom radu, oštrim zimama karakterističnim za ove krajeve, kako je bilo nekada, a kako se živi sada, i o onome što ga najviše tišti, što mu baca sjenku na sve što je ikada stekao, odgovarao je bez zadrške na pitanja novinarke.

– Nema stanovnika, bilo je ranije. Selo je pitomo i dobro, ko hoće da radi, sve uspjeva – kaže on, pa se dodaje kako se živjelo nekada, te i kako je nastao put koji vodi do zaseoka: “Nekada je bilo ljudi, bilo je teško i tada. Isto se po planinama kosile livade, krčila se šuma, sve je pravljeno ručno, ovaj put od 3 ili 4 kilometara”, otkriva Tadija.

Zime u ovim krajevima su surove, pa ikao kod njih u zaseoku nema većih snježnih nanosa, oni koji napadaju u donjim dijelovima, odsjeku ga od ostatka svijeta na nekoliko mjeseci. Upravo zbog toga ističe koliko je put bitan za ovaj pljevaljski zaseok.

– Samo da ima ikakva puta, da neko vodi računa, moglo je i ovdje da se živi. Put je u užasnom stanju, ne može nikako da se stigne. Ne mogu kola nikako. Ja do pola puta idem traktorom, da dovedem do mene. Kakav je to život?  – kaže on, te dodaje;

– Dešavalo se do dva ili tri mjeseca da smo odsječeni od svijeta zbog snijega. Kad vas snađe bolest, ko će? Bilo ranije, ljudi vukli konjima, ćerali, a danas nema ni to. Danas ovdje ima četiri kuće, oni koji su na odmorima, koji imaju penzije.. Najviše je bilo 20 kuća, svaka kuća po petoro, sedmoro u kući. Bilo je čuda, svako drugo veče prela. Sad ništa, niko, sve to zamulilo… – priča Tadija.

Za život zarađuje mukotrpno, stočarstvom i poljoprivrednom. Imao osamdeset ovaca, a najviše voli volove, koje je oduvijek držao. Kako kaže, meso prodaje, a pravi i sir, za koji kaže da može da napravi i tonu, samo kada bi imao pomoć, žensku ruku u kući. Ističe kako nikada ne bi mogao bez volova.

Morao je da podijeli i svoju najveću muku pred kamerama “RTCG”. Naime, kako je sam istakao najveća muka mu je što mu se sinovi još nisu oženili.

– Kad bi riješili da se žene… Ovaj jedan se oženio, bila pet mjeseci i vratila se. Imam tri sina i kćerku, dva sina su ovdje, jedan u Podgorici. Bilo je djevojka ovdje, al bogami sinovi ne… Ne znam. Nisu htjeli… To mi je najteže u životu. Sve što sam radio, mučio se, i treglio, danas mi je to najteže. Skupo sam ja ovo zaradio. Sve ove zgrade, pogledaj svuda, sve sam ovim rukama podigao – kaže ova vrijedna starina, gotovo plačnim glasom.

Ističe da od mehanizacije, ima sve, da su moderne tehnologije, dovođenje struje i vode, opakšale život na selu, ali da nema ono najosnovnije – unuke.

– Budućnosti ovdje nema, omladina će morati odavde glavom bez obzira. Sela su propala, skroz uništena. Kuću žena drži, bez žena nema ništa. Sve imamo, ali… – rekao je on na kraju razgovora za RTCG,

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije