Društvo

Internet se usijao: Povela kćerku da joj pomaže na poslu, stručnjaci otkrili kada djeca treba da počnu da rade (FOTO)

Pitanje kada dijete treba da uzme telefon u ruke gotovo se i ne postavlja, ali je vijest da je jedna čistačica u Beogradu povela četrnaestogodišnju kćerku da joj pomaže na poslu, pokrenula lavinu rasprava na društvenim mrežama.

Internet se usijao: Povela kćerku da joj pomaže na poslu, stručnjaci otkrili kada djeca treba da počnu da rade (FOTO)
FOTO: KRUNA VD/YOUTUBE/SCREENSHOT

Glavna polemika vodila se oko toga da li je opravdano da djeca rade i da li moraju da steknu radne navike.

Ovo pitanje je Ivon Jafali u emisiji „Mi danas“ na K1 televiziji postavila svojim sagovornicima – Radmili Vulić Bojović, kliničkom psihologu i porodičnom sistematskom terapeutu i Bojani Grbović, predsjednici Udruženja roditelja “Matica” iz Novog Sada. Psiholozi su složni u tome da djeci od najranijeg uzrasta treba usađivati radne navike, a sa time su saglasni i sagovornici u današnjoj emisiji.

FOTO: K1/SCREENSHOT
FOTO: K1/SCREENSHOT

– Bezuslovna ljubav podrazumijeva i sposobnost da se postavi zahtjev, da se validira ono što je dobro, da se kritikuje ono što ne valja. Ja mislim da roditelj koji ne koriguje, ne usmjerava, koji ne vodi kroz život, koji pruža samo njegu i „voli“ dijete, nije roditelj koji obavlja svoju ulogu na dovoljno dobar način – istakla je Radmila Vulić Bojović.

Biljana Grbović je, govoreći o ovoj temi, naglasila da djeca radom postaju sposobna i spremna za život.

FOTO: K1/SCREENSHOT
FOTO: K1/SCREENSHOT

– Mislim da djeca u aktivnostima imaju priliku da osvijeste i izgrade sve svoje kapacitete. Rad je neophodan i veoma je važno da mi promijenimo naš pogled na rad. To znači da se ne vodimo mišljenjem koje kaže – kad radiš onda se mučiš. Kada radiš onda doprinosiš, služiš, ostvaruješ svoju svrhu, izgrađuješ se, razvijaš se, provjeravaš sopstvene granice. Tako treba da pristupamo radu.

Zašto je onda postupak žene koja je svoju kćerku povela na posao izazvala burnu reakciju? Biljana Grbović misli da se tajna krije u našim uvjerenjima o djetinjstvu i vaspitanju.

– Naša uvjerenja o djetinjstvu i vaspitanju posljednjih decenija nisu promjenjena spontano. To je proces koji je stalno potencirao dječija prava i nametao roditeljima osjećanje krivice i osjećanje obaveze, dužnosti i neophodnosti da budu savršeni i da sve savršeno organizuju. To je postalo i mišljenje javnog mnjenja. U takvom okruženju, roditelj je pod stalnim pritiskom da nešto ne radi dobro – kazala je Grbovićeva u emisiji „Mi danas“.

Pročitajte još

Sagovornice su saglasne i u tome da je mišljenje da, ako dijete radi, neće imati lijepo i srećno djetinjstvo, pogrešno. Kad više uživa, ističu oni, dijete radi na sopstvenu štetu.

– Bilo bi korisno da razmišljamo o radu kao o načinu da ostvarimo svoje potencijale. Radom ostvarujemo svoju svrhu. I ne bi trebalo rad povezivati samo sa sticanjem materijalnih dobara, jer rad ne znači nužno i zaradu. Mi nekada radimo da afirmišemo sebe kao ljudsko biće. Mnogi od nas su svoju profesionalnu karijeru započeli volontirajući, jer je to imalo smisla. Suština je u tome da rad nije samo zaraditi. On je i za zaraditi, ali i da se malo oprobaš u nečemu u čemu nisi do tada – da stekneš nove vještine, stekneš nova poznanstva, naučiš neku aktivnost, da koordiniraš te stvari – istakla je Radmila Vulić Bojović.

Na pitanje koji je to period kada bi djeci trebalo usaditi radne navike, Biljana Grbović.

– Djeca se radnim navikama uče odmah. Čim dijete može da drži kašičicu, ono treba samo da drži kašičicu. Kada pričam da djeca treba sama da navijaju sat, da ih niko ne podjseća na to kada treba da ustanu, da treba sami da idu u školu – jedan dio roditelja kaže da sam dosta rigorozna.

Međutim, nije dovoljno da djeca imaju obavezu samo da srede svoju sobu. Djetinjstvo je period u kom se dijete sprema za život. Mi treba da spremimo djecu da budu članovi zajednice jednog dana, a ne samo da rade ono što je trenutno njihov interes.

Rad je doprinos

Rad nije uvijek prijatnost i on podrazumjeva pripremu za teškoću, čega roditelji treba da budu svjesni. Roditelji treba da uče djecu da na rad gledaju kao na doprinos, na ispunjenje svrhe, ali i da on podrazumjeva napor i znoj.

– U vaspitnom smislu, razlika između uspješnog i neuspješnog vaspitanja jeste sposobnost da se toleriše frustracija. Danas imate generacije djece i mladih koji imaju nultu frustracionu toleranciju, koji na najmanji zahtjev reaguju burno i nisu u stanju da se pomuče ni oko čega. To je potpuno lažna slika koja se nekada stvara unutar nekih porodica, gdje se djeci maksimalno olakšava. U takvim situacijama dolazi do njihovog prevelikog štićenja, do hendikepiranja djece koja ne uspijevaju da razviju ni svoje prirodne potencijale, a kamo li nešto više od toga. To je ono što vidimo sve češće u praksi i sa čime ćemo se tek suočavati – naglasila je Radmila Vulić Bojović na televiziji K1.

– Sve je više depresivnih mladih ljudi koji u ušuškanom, uljuljkanom i vještački organizovanom porodičnom ambijentu ne uspijevaju da premoste ono što je prirodno, a to je prelazak iz djetinjstva u mladost i odraslo doba. Upravo taj proces podrazumjeva toleranciju na frustraciju i sposobnost da se uprkos teškoćama, uprkos tome što nije lako, ide u susret problemu – dodala je.

Gošće emisije „Mi danas“ smatraju da, ako ušuškamo djecu, mi smo ih zapravo onesposobili za ono što ih čeka.

– Djeca bi već u starijim razredima osnovne škole trebalo da počnu da rade poslove koji najviše odgovaraju njihovom senzibilitetu. Da bi se to desilo, neophodno je da ih odmalena učimo inicijativi i motivu postignuća, makar im svakodnevno na papiriću pisali spisak dnevnih obaveza i pravila za početak – zaključak je Radmile Vulić Bojović i Biljane Grbović, prenosi Blic.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije