Sudbine

Iskrena ispovijest Srbina iz Njemačke "Zašto ostajemo u tuđini, iako smo ŽELJNI SVOJE ZEMLJE"

Mnogi zarad boljeg i kvalitetnijeg života napuštaju rodna mjesta i zemlju gdje su rođeni, nadajući se "tamo negdje" relaksiranijoj budućnosti. Ipak, veliko je pitanje da li život u tuđini znači i srećniji život?

Iskrena ispovijest Srbina iz Njemačke "Zašto ostajemo u tuđini, iako smo ŽELJNI SVOJE ZEMLJE"
FOTO: SHUTTERSTOCK, RAS SRBIJA/RAS KOMBO

Da li život daleko od svojih korijena, maternjeg jezika i najmilijih zaista može pored novca da obezbjedi i spokoj? Čini se da jedno, makar u nekoj meri, uvijek mora da trpi.

O prednostima i manama života “preko grane”, različitim mentalitetima, privikavanju na isti, altruizmu koji stranci više posjeduju od “naših”, ali i o “bajkovitosti” života koji nudi iseljenje iz sopstvene zemlje, Srbin V.S. je otkrio iz svog ugla, piše Blic.

Njegovu iskrenu ispovijest vam prenosimo u cjelosti:

“Eto, i nas da neko pita za zdravlje, što bi rekli naši stari.

Na vječitoj vetroperini što od naše, što od stane države, malo ko nas uopšte zapaža kao neki bitan subjekt u cijeloj priči.

Kao samo jedan mali delić robovlasništva, krećemo se u njemu i preživljavamo sve njegove ‘čari’ koje ono donosi. Mala je prednost te priče danas sa onog gledišta ‘bogati zapad’. Njega u suštini sada za novopridošle i nema.

Ako se pak za čas uspije zaboraviti odvojenost od najmilijih, udaljenost, usamljenost, mentalitet i večiti rad, rad i samo rad, ono čime se za početak možemo tješiti je neki svoj mir i opšti red.

Desiće nam se iznenađenje da nam ‘tuđi’ možda više pomognu nego naši rođeni. Da li je to kod ljekara, u prodavnici, na poslu… Desi se. Administrativno i politički češće nego u sopstvenoj zemlji.

Ono što nas na duže staze tera da ostanemo nije novac, to je duševni mir u sređenoj državi sa zakonima, državi koja poznaje red i osnovna prava čovjeka.

Naravno da smo sa vremena na vrijeme, pored familije, željni naše šljivovice, naše muzike, šarenih stoljnjaka, jutarnje gugutke i petla. Željni smo kafe sa prijateljima i jeziku na ulici. Nažalost, samo od toga se ne može živjeti. Zato i jesmo ovde gdje smo.

Neki će se u toj priči vidjeti ovako ili onako. Neki neće poželjeti ni da je čuju. Za neke smo izdajice i večiti tuđini, za druge pametni i smjeli. Kome čovjek da udovolji? Srećom, nemamo tu dužnost, nju sami varimo, svaki na svoj način.

U svojstvu srpstva ponovo ovde preko grane mnogi gledaju samo sebe, i tu im se priča završava. Fokus je doći na par mjeseci ili godina, i onda, po mogućnosti, ‘paljba’ nazad punih džakova novca. Takve istine su ipak veoma rijetke.

Pročitajte još

Što se obrnutog odnosa države prema nama tiče, mali smo i nejaki da bismo ikome mogli da skrenemo pažnju na sve ono što nas tišti i boli, kao i na sve ono što nas u tuđini prati.

Moja familija i ja smo već tri generacije proveli ovdje u Nemačkoj, tačnije Bavarskoj. Pored toliko vremena provedenog ovdje, djeca i dalje vape za Srbijom, vjerovatno samo do onog momenta kada tamo ne budu morali da zarade. Tužno, ali istinito.

Dok se pare troše tu smo najbolja zemlja na svijetu, zaista jesmo.

Dokle ćemo da bitujemo ni na nebu ni na zemlji – ne zna se. Dole nas baš i neće, a ovde su shvatili kad hoćemo, čime je rebus riješen.

Razmlišljam, biće valjda i boljih dana i šanse nikuda iz rođene zemlje ne otići. Nije lako sve ostaviti, ali ostavlja se onda kad pod nogama gori.”

Prihvati notifikacije